Ovaj Poljak putuje svijetom, fanatično prati seoski nogomet, a posebno voli Šišan. I to nije sve

Na utakmici županijske lige naišli ste na zanimljivog svata. Poljak vam se, tu na tribinama, predstavlja kao svjetski putnik koji je obišao 71 državu i 52 jadranska otoka, a ujedno je i fanatik lokalnog nogometa. Nakon što odgleda ovaj susret između Potpićna Učke 72 i Marčane, produžit će, kaže, za Snašiće, gdje igraju Polet i Plomin. I još dodaje da je sakupio nastupe u amaterskim ligama u čak pet zemalja. Što biste napravili u toj situaciji? Ili biste izmjerili čovjeku temperaturu, da nije sve to od vrućice, ili biste ga povukli za rukav i tražili da vam ispriča još o sebi. Treće nema.

Aleksander Glovacki (39) dolazi sa zapada Poljske, iz Zielone Góre, blizu njemačke granice. Trenutno boravi u Mošćenicama kod prijatelja zemljaka. Zaljubljen je u Hrvatsku, a posebno u Istru, toliko da si je u Šišanu kupio parcelu. Završio je, kaže, dva fakulteta, ali radi kao monter stolarije.

„Ugrađujem prozore, pomoćni sam radnik. U struci nisam radio, još ne…“, kaže kroz smijeh na dobrom hrvatskom, koji je naučio prateći programe televizija s područja bivše Jugoslavije. „Radim tri tjedna, a jedan putujem, to je moj sistem. Ja sam slobodan. To mi je životni moto: biti slobodan do kraja, uživati u onome što volim, a to je putovati, upoznavati države i gradove te, gdjegod je moguće, gledati utakmice. Obožavam nogomet, a najbolji je lokalni“, dodaje Aleksander.

Niže lige su originalne

Zašto lokalni? „Zbog izvorne, seoske atmosfere. Nema onog golemog novca, svi igrači bore se za svoje mjesto… Tu budu ljudi koji su originalni, životni. Zna biti stvarno zanimljivo, vatreno, pa i tučnjave“, odgovara.

Dok ga ometamo ćakulom, krajičkom oka ipak prati tekmu. Ne prestaje bodriti domaće igrače dolje na terenu. „'Ajmo, 'ajmo, hladna glava, hladna glava…“, podvikuje i nasmijava svog novog prijatelja Andreja Buršića iz Potpićna, koji ga je „uzeo na stopu“ u Kršanu.

Aleksander je samo u zadnjih deset dana odgledao masu utakmica: najprije Hrvatska-Poljska, susret njegovih dviju najdražih reprezentacija, pa drugoligaški derbi Vukovar-Cibalija, Opatiju… Stao je i na niželigaškom boćarskom susretu Mošćenička Draga–Rubeši. Dvojio je da li ići na Raša-Štinjan, gdje bi navijao za goste, a dok nastaje ovaj tekst pohvalio nam se porukom da je, evo jučer, popratio i lokalni derbi u Vinežu, Iskra-Potpićan Učka 72.

Navijač je Legije iz Varšave, a u Hrvatskoj druka za Omladinac Lastovo, koji se natječe u najnižoj ligi. Ondje su mu dali i priliku da zaigra, čega se rado prisjeća, pobijedili su 4:0. Dolje navraća posljednjih šest, sedam godina, ima već i prijatelje.

Na Lastovu je već domaći

Ne budi lijen, nazvali smo predsjednika kluba s Lastova Marija Barbića, provjerili farba li nas to malko Aleksander, jer ovo zvuči kao da je s drugog planeta.

„Sve što vam je ispričao, istina je. On je totalni nogometni fanatik, nevjerojatan dečko. Onako simpatičan, jednostavno ti uđe u klub i ne možeš ga se riješiti, ali ni ne želiš, zapravo, kad je prava dobričina, ljudina. Prati utakmice, pa i one mlađih kategorija, ma sve ga zanima oko nogometa… Samo je slučaj htio da se sretnemo, a sada je naš stalni gost. Volimo ga ovdje“, spremno nam je ispričao Barbić.

Osim za Lastovo, Aleksander je nastupao, i to nešto duže, za njegov lokalni klub u šestoj poljskoj ligi, a igrao je i u osmom njemačkom rangu za Poloniju iz Berlina, gdje je neko vrijeme živio i radio. Po jednu utakmicu upisao je i za nižerazredne klubove u Nizozemskoji i - Kolumbiji!

„Pitao sam ih trebaju li nogometaša za jedan susret i upalilo je. Kakav sam igrač? Inteligentan, više volim dijeliti savjete nego igrati“, opet će kroz smijeh, pokazujući pritom fotografije s tih susreta.

Istra kao baza

U dva desetljeća obišao je toliko zemalja, ali Hrvatska mu je, veli, „broj jedan“. Premda je pomalo skupa, voli je zbog prirode, brojnih otoka, dobre hrane i kave, slavenskog jezika i, naravno, puno talentiranih nogometaša u seoskim ligama.

„Poljaci i inače imaju radi Hrvatsku, a onaj tko ju je jednom posjetio, taj je voli još i više“, kaže i napominje da se planira skrasiti u Istri, u Šišanu, da mu to bude baza za nova putovanja.

Nego, odakle mu novac za sve te silne putešestvije?

„Stopiram i spavam na plaži, u vreći, kakvi hoteli! Evo, mogu i ovdje na tribini danas prespavati, nije mi to problem. Samo da je voda blizu, a za ostalo se snađem“, zaključuje ćakulu ovaj nevjerojatan lik koji će, priznaje, jednoga dana možda i knjigu napisati o dogodovštinama sa svojih lutanja svijetom.

Mi smo se ovom zgodom zadržali na priči o nogometu. Šteta što nakon utakmice nije stigao s nama na piće. Jer, žurio je u Snašiće…