Kad iz Istre moraš na pregled u Rijeku, slabo ti je već od pomisli kako naći parking

Kad Istrijan, vrž'mo reći tu s istočne obale, mora na pregled u Rijeku, u bolnicu dolje u gradu, odmah osjeti navalu stresa. Obuzme ga nemir, ne samo zbog iščekivanja nalaza, već i radi frke s notornim parkingom u centru.

Zagušeno je tamo sve, more automobila, ne znaš otkud više izviru. Možda, ako uranite, nađete mjesto na onom parkingu ispred bolnice, Cambijerijeva.

Bude nešto praznog jer je bezobrazno skupo. Zarezuju dva eura na sat. Barem je tako bilo pred koji mjesec: za dva sata i nešto minuta plaćalo se šest eura. To je, sinko, kao da si došao u šoping, a ne kod neurologa ili psihijatra po pomoć. Toga ima samo kod nas.

Uglavnom, iz provincije u grad treba krenuti čim peteh zakukuriče. Tako je bilo i prije sto godina. Jer, dok nađeš mjesto za ostaviti auto, već podne zvoni, vrlo je vjerojatno da nećeš stići liječniku u dogovoreno vrijeme.

Priča mi, baš neki dan, susjed iz Kršana o takvom njegovom iskustvu. Da stvar bude bolja, bio je naručen na kontrolni pregled u privatnoj poliklinici, uži centar grada, korak do bolnice. Krenuo je dovoljno rano, već u 8.30 bio je u Rijeci, cijeli školski sat prije negoli je naručen. Računao je, k tome, razumski: kad već plaćam pregled, valjda imaju i parking za pacijenta.

Ali avaj, prevario se. Manje mu je, zaključuje, trebalo od Kršana do Rijeke negoli za ondje ubosti vražji parking! Zakasnio je na kraju. Naravno da su mu na kontroli izmjerili visoki tlak.

„Još se liječnica zanimala imam li i inače s time problema. Pitao sam je: s čime -  tlakom ili parkingom?“

Ima, je li, ona Tomićeva knjiga „Zaboravio sam gdje sam parkirao“.

U Rijeci ti se tako nešto ne može dogoditi: jerbo, kada nađeš to mjesto za vozilo, sretan si kao da su ti u bolnici dali najpovoljniji mogući nalaz.

Ne možeš zaboraviti gdje si parkirao ni da hoćeš.