GOST NEPUŠAČ 'Ne smeta mi dim na terasi, nek' ljudi puše, ne treba ih zbog toga ubit'

„To je tragedija. Mi smo nepušački kafić, unutra se ne puši, ali strava je odrediti ljudima što će raditi na svježem zraku. To sigurno neće smanjiti broj oboljelih od karcinoma pluća“, komentirao je poznati pulski ugostitelj Svemir Žepina nove smjernice Europske komisije po kojima se i na otvorenim terasama zabranjuje ne samo pušenje cigareta, nego i alternativnih proizvoda, tzv. e-cigareta.

Istina, riječ je tek o neobvezujućim smjernicama koje se očekuju a Hrvatska ih ne mora usvojiti, ali po svoj prilici takvo se što u budućnosti može očekivati i u domaćem zakonu, nakon što je prethodnih godina zabranjeno pušenje u velikim zatvorenim ugostiteljskim objektima. Prema spomenutim smjernicama, pušenje bi se zabranilo i na drugim preostalim pušačkim oazama, poput autobusnih stajališta i zooloških vrtova. Vijest iz Europske komisije izazvala je veliku reakciju građana, pušača i nepušača, ali prije svega ugostitelja.

U razgovoru s gostima i vlasnicima pulskih lokala doznali smo da im se moguća zabrana pušenja vani još uvijek čini suludom, poput znanstvene fantastike. No, u drugim europskim državama takva je situacija već godinama. Gošća kafića Uliks, koja radi u Norveškoj, kaže nam da u toj zemlji ne samo što je pušenje u kafićima i terasama zabranjeno, nego se ne smije pušiti ni u krugu od 300 metara od bolnica. U Njemačkoj se još uvijek smije pušiti na terasama, unutra je zabranjeno, a na svakih deset metara nalazi se automat s cigaretama, kaže nam jedan gastarbajter. Puljanin koji već 17 godina živi u Londonu kaže da je prestao pušiti prije 9 godina. „Dok sam pušio, svi su me čudno gledali, kao nekog jadnika“, kaže. Prestao je, veli, prije svega zbog zdravlja, sad ima puno više energije, ali veli da u Londonu svi vode zdrav život, pogotovo mladi. Pušenje nije dozvoljeno na autobusnim stajalištima, označena su posebna, udaljena mjesta na kojima se to može raditi. Uglavnom, vlast je učinila sve da pušenje učini društveno neprihvatljivom navikom.

Denis Bimbašić, vlasnik kafića Uliks, u kojem je zbog male kvadrature dozvoljeno pušenje, slaže se da je cigareta štetna.

„Ali pošto sam pušač, podržavam pušenje barem na otvorenom. Teško da će dim nekome štetiti vani na terasi. Zdrava logika govori da više štete ispušni plinovi automobila i industrija. Ako se to uvede, nitko neće izlaziti iz kuće“, smatra Bimbašić te dodaje da bi to uvelike utjecalo na promet kafića, u kojem je barem 50 posto pušača.

„Jednom smo iskušali zabranu: prva je bila 2010. ili 2011. kad se nije smjelo pušiti unutar kafića. Ostali smo prazni, sreća da je bio svibanj pa je terasa počela raditi. Tu je dolazila ekipa od 6-7 cura svaki dan, a kad je duhan zabranjen, rekle su 'vidimo se kad budete dozvolili pušenje'“, prisjeća se Bimbašić.

„To je moje zadovoljstvo, ne želim prestati pušiti“, domeće konobarica. Dean Marković, gost kafića, dodaje:“To je otvoren prostor, halo!“. Odmah dobiva odgovor drugog gosta:“To je javni prostor, dečko!“

Bimbašić veli da će se, u slučaju zabrane, špica preseliti drugdje, a opet će državni proračun ispaštati.

„Onda neka zabrane cigarete, ako je toliko štetno, kao što zabranjuju neke konzervanse“, smatra on.

Na pitanje jesu li se nepušači na njegovoj terasi bunili jer im smeta dim, kaže da su ovog ljeta bila dva, tri takva slučaja. To su bili domaći ljudi, stranci su super, oni prvo pitaju puši li se i onda sjedaju ili traže drugi lokal.

Ratko Radošević, umirovljeni novinar i okorjeli nepušač, kaže da mu dim cigarete na terasi ne smeta. On, međutim, ima niz pitanja: Gdje bi ljudi trebali pušiti? Ispod drvoreda? Gdje će u tom slučaju bacati čikove? Jesu li vršili neka mjerenja koja bi sugerirala da se pušenje zabrani na terasama? Onda bi trebalo podijeliti terase na otvorene, poluotvorene…I tako dalje, i tako bliže.

Jedna nepušačica kaže da joj dim na terasi ne smeta. “Idu mi na živce s tim fašizmom“, kaže. Uglavnom, nigdje u Puli nismo pronašli nepušača ili nepušačicu kojima dim na terasi smeta. Treća Puljanka veli da se u Kaliforniji, koju je posjetila prije nekoliko godina, nigdje ne smije pušiti.

„Imaju no smoking gradove. Nigdje vani nisam smjela zapaliti. Tamo vrlo mali broj ljudi puši, samo je kod nas pušenje općeprihvaćeno“, kaže ova Puljanka.

Za jednim stolom zatičemo mješovito društvance: od njih četvoro, samo jedan, Nedžad Redžepagić, ne fuma.

„Ne smeta mi dim, nek' ljudi puše, ne treba ih zbog toga ubit'.

„Mi dolazimo iz takve sredine gdje je normalno da ljudi puše“, domeće drugi član društva, otpuhujući kolut dima.

„Mi smo generacija koja je izlazila 80-ih, dođeš doma pa se presvučeš. U ratu sam samo zapalio dvije cigarete, kad nisam umro, odmah sam popio rakiju“, šaljivo će Redžepagić.

„Neke poroke moraš imat, od nečega se mora umrijeti. Danas je društvo čudno, ne smije se bijelo brašno, šećer, kaže gospođa iz društva, a Nedžad domeće da „nekad ni domaće mliko nije valjalo jer je bilo premasno“.

Na koncu, Nedžad iznosi teoriju o kojoj bi mogle razmisliti i mudre glave u briselskim uredima:“Zanimljivo, rakija je uvijek valjala. Moj ju je otac koristio nakon brijanja, mater je rakijom prala prozore, spuštala fibru, dezinficirala rane…“ Mogućnosti je milijun.