'Mislim da je Poreč izgubio lice, identitet. Prodao se'

Luka Pranjić, svećenik Porečke i Pulske biskupije i rođeni Porečan, već godinama obavlja misionarski posao u Ekvadoru, zemlji obilježenoj visokom stopom siromaštva i još većom kriminala, povezanog s narko miljeom. 

To je bio povod za razgovor u kojem se nismo zadržali samo na Ekvadoru, već smo se pozabavili i nekim porečkim temama, kao i aktualnostima vezanima za Crkvu.  

Pranjić ističe da je zaređen 2007. godine, a još od kad je bio bogoslov, znači kada se spremao za svećeništvo, želja mu je bila poći u misije. S obzirom da u Istri također treba svećenika, nije mogao ići odmah. Na koncu je čekao skoro osam godina da bi ga biskup Dražen Kutleša pustio u misije u Ekvador.

- Biti svećenih misionar je jedno posebno poslanje unutar Crkve, u smislu da ti se daje prilika otići izvan sredine u kojoj inače djeluješ i biskupije za koju si zaređen u neke dalje krajeve svijeta, uglavnom trećeg svijeta, gdje je veliko siromaštvo, a s druge strane gdje su velike potrebe za svećenicima. Misionar znači biti dostupan Crkvi ne samo lokalno, nego univerzalno, tamo gdje Crkva ima potrebu, kaže Pranjić.

- Zašto baš Ekvador?

- Ja zapravo nisam imao jasno definiranu destinaciju. Prvo sam mislio ići u Argentinu, a kasnije u Honduras, ali na kraju mi nisu odgovarali na mail biskupi kojima sam pisao. Potom sam preko poznanika iz Trsta došao do saznanja da u jednoj biskupiji u Ekvadoru postoji velika potreba za svećenicima. Javio sam se tamošnjem biskupu i on me odmah primio, presretan što ću doći. Prije sveg sam želio ići negdje gdje je veliko siromaštvo.

- Znači njima je to bilo prije svega veliko pojačanje u svećeničkim redovima?

- Na neki način da, ali s druge strane možemo reći i da se radi doslovno o osnivanju novih župa. Mi misionari idemo tamo gdje Crkva još uvijek nema dobro razrađenu infrastrukturu, odnosno pastoralnu mrežu. Dakle, idemo osnivati nove župe tamo gdje nije bilo moguće, baš zbog nedostatka klera. S druge strane nam je prioritet socijalno djelovanje. Osnivanje župa i vođenje misa je samo jedno krilo našeg poslanja. Drugo krilo je gradnja bolnica i škola, centara za djecu, pučkih kuhinja. Jednostavno sve, budući da u tim krajevima gdje se misionari nalaze ne samo da nije bilo prisutnosti Crkve, nego je jako mala i prisutnost države. Mi se na tim marginalnim područjima brinemo ne samo za duhovnu dimenziju ljudi, nego isto tako za zdravstvo, školovanje, prehranu, za sve.

- Dosta je neobično, barem za slabije upućene, da u Ekvadoru Katolička crkva negdje nije prisutna. Obično se smatra da je Južna Amerika jedno od njezinih najjačih uporišta.

- Crkva je prisutna u cijelom svijetu, bez daljnjeg, ali je to obično u urbanim sredinama. U Andama na nepristupačnim područjima, u Amazoni, ili tamo gdje sam ja, na siromašnim periferijama, praktički favelama velikih gradova, Crkva je često u početcima.

- Koje poslove vi tamo konretno obavljate?

- Osim klasičnog župnog pastorala tu je pučka kuhinja za 60 djece, u kojoj od ponedjeljka do petka dajemo obrok školskoj djeci iz disfunkcionalnih obitelji i slabog imovinskog stanja, a isto tako imamo i produženi boravak za istu tu djecu, gdje oni dolaze i provode jedno poslijepodne uz asistentice u nastavi. Najbitnije nam je obrazovanje. Da sada ne idem u neke duboke analize, mislim da je razlog svoj nesreći u Južnoj Americi loše obrazovanje, odnosno nemogućnost da inteligentna djeca završe škole i nekako se iskoprcaju iz sredina u kojima žive i koje su pune nasilja i krajnje bijede.

- Kada spominjete nasilje i krajnju bijedu, možete li spomenuti neki primjer koji vas je šokirao?

- Šokantno je tamo sve, jer si doslovno u predgrađu gdje ljudi žive u kolibama od trstike. Narko kriminal je na svakom kutu, nasilje, ubojstva, krađe, a u kućici od 20 kvadrata živi doslovno 20 ljudi. Sve ono što vidiš je šokantno, odnosno dira čovjeka. Čovjek si počne postavljati neka pitanja, a glavno pitanje je što ja ovdje mogu učiniti.

- Je vas strah kad ste tamo?

- Je, živimo u trajnom strahu, bez daljnjeg. Tamo i izlazak u trgovinu može biti rizičan. Ekvador je po svim statistikama u 2024. godini najnasilnija država Južne Amerike. To se dogodilo preko noći u vrijeme pandemije. Jednostavno su narko klanovi zavladali zemljom u potpunosti. Krvi je doslovno do koljena, prije svega nasilje između njih, ali stradavaju i ljudi koji nemaju nikakve veze s tim svijetom.

- Gdje je država u toj priči?

- Jednostavno nigdje. Jasno, sve države Južne Amerike imaju veliki problem s korupcijom i infliltracijom narko miljea u političke sfere, policiju, vojsku. Sada je novi predsjednik pokušao nešto promijeniti, izveo vojsku na ulice, proglasio ratno stanje u zemlji između države i narko kartela.

- Podsjeća na ono što smo u filmovima i serijama gledali o Pablu Escobaru?

- Pa ja kažem da ono što je 90-ih bila Kolumbija, a 2000-ih bio Meksiko, sada je to Ekvador. Mislim da je okidač bila pandemija.

- Kolumbija je uvijek bila mjesto gdje se kokain proizvodi, a Meksiko mjesto tranzicije.  

- Upravo tako. Sada je Ekvador mjesto tranzicije. Pandemija je spustila avione i kontrole na aerodromima su jako napredovale. S druge strane, Trumpova politika je onemogućila kopneni tranzit droge, i jedino što je ostalo je morski put. Guayaquil, odakle sam ja na sat vremena, je najveća luka na Pacifiku.

- Kako se zove taj dio Ekvadora?

- Guayas, blizu najvećeg grada Ekvadora Guayaquila. Quito je glavni grad, ali Guayaquil je najveći grad i glavna luka.

- Pronašao sam da ste jednom rekli kako u EKvadoru ima jako puno sekti protestantske zajednice. Meni je iznenađujuće da uopće netko može ugroziti, da se tako izrazim, dominaciju Katoličke crkve u Južnoj Americi.

- Ja ovdje ne bih previše išao u religioznu sferu, nego u sociopolitičku. Naime radi se o jednoj gringoizaciji Južne Amerike. To je bilo planski, desetljećima, pomagano od SAD-a, kako bi se cijela Južna Amerika ideološki, svjetonazorski i kulturološki približila SAD-u. Radi se o čisto političkom nastojanju koje je kao instrument koristilo neopentakostalne sekte, koje su masovno i planski slali u Južnu Ameriku da se utjecaj SAD-a još više zacementira i da se Južna Amerika udalji od europskog (tada katoličkog) naslijeđa. To nisu tradicionalne protestantske crkve koje mi poštujemo, koje imamo i ovdje u Europi i s kojima možemo i surađivati. Koje su na neki način naši partneri. Tamo toga nema. Takve "crkve" definiramo upravo kao sekte.

- Znači postoji svojevrsni rivalitet Katoličke crkve s njima?

- Nije to čak ni rivalitet jer svatko radi svoj posao. Ajmo reći da je sigurno gotovo sva netrpeljivost ona s njihove strane prema nama, a mi radimo svoj posao izbjegavajući sukobe. Oni educiraju svoje ljude. To može biti automehaničar koji je odlučio pročitati Bibliju pa je postao pastor. Oni se također organiziraju i imaju uspjeha u najsiromašnijim kvartovima. Nastoje prvo bombastično privući ljude i onda praktički žive od desetine koju ljudi plaćaju od svojih primanja, uključujući siromašne koji nemaju za kruh. I onda ti kao čovjeku bude žao da tu sirotinju šišaju i uzimaju im i ono malo što imaju. U tom smislu možemo reći da je taj fenomen u Južnoj Americi prije svega dobar biznis. Netko nađe grupicu od 40 ljudi kojima će propovijedati i neka mu svatko plati 10 dolara, on će dobiti jednu prosječnu plaću. Netko je do sada imao pekaru i morao je ustajati u četiri ujutro, pa je sada otvorio crkvu. Mehaničar je imao prljave ruke pa otvori crkvu i sad je gospodin.

- U kojoj je fazi sada vaša misija?

- Završio sam pet godina ali sam tražio još godinu dana da vidim kako će funkcionirati pučka kuhinja i školski centar, da budem siguran da su uhvatili dobar temelj.

- Koliko ste godišnje tamo, a koliko ovdje?

- Ovdje samo dođem na odmor mjesec dana svako ljeto.

- Da se prebacimo malo na lokalne teme. Vi ste iz Poreča, koji se smatra jednim od najbogatijih gradova i najboljih mjesta za život u Hrvatskoj. Slažete li se s tim?

- Kao Porečanu, život u Poreču je meni čudan. Sigurno i zbog mog odsustva pet godina, zbog čega više nisam, kako se to kaže, u điru, ali mogu reći da se u Poreču stvarno osjećam kao stranac.

- Zašto?

- Svi su u tom nekom ludilu turizma. Nema stabilnosti, nema nekog kontinuiteta. Mislim da je Poreč izgubio lice, identitet. Prodao se. Ti ne možeš ići popiti kavu u neko mjesto tri puta za redom a da se to mjesto nije tri puta promijenilo. Sad je kafić, druge godine restoran, a potom ne znam, galerija. Ako već nije, mislim da će se Poreč vrlo brzo pretvoriti u ekskluzivnu turističku enklavu, u kojoj domaći neće imati što raditi.

- Je li to jednosmjerna ulica, ili se još uvijek stigne nešto promijeniti?

- Ovisi o nama, o tome kakav turizam želimo. Želimo li turizam s autohtonim licem, nudeći naš način života, kulturu, duh...

- Idu li u Poreču mladi u Crkvu?

- Idu. Poreč je ogromna župa i na tako veliki broj stanovnika bazilika je uvijek puna. Mislim da su na razini cijele Hrvatske crkve polupune. Taj mi se izraz nekako sviđa. Crkve nisu ni prazne, nisu ni pune, ali su polupune. Mislim da ima nade.

- Ima li zainteresiranih za svećenički poziv?

- Kod nas je problem što smo mi svećenici djeca ovog vremena. Kako diše svijet, kako diše njegovo okruženje, tako će disati i neki mladić koji bi možda htio ići u sjemenište. Problem je kriza zvanja u općem smislu. Današnjem mladom čovjeku je teško posvetiti svoj život nečemu iz uvjerenja, iz ideala. Bilo da se radi o liječničkom zvanju, učiteljskom, ili svećeničkom. Ta neka zanimanja, koja traže kompletnu osobu, danas su u krizi. Vojnik, policajac, ali ono, cijelom dušom policajac. O tome se radi. Opet se vraćamo materijalizmu i posvemašnjem otuđenju.   

- Nedavno je u Puli održana Parada ponosa, koja je izazvala neke oprečne komentare. Što vi kažete o tome, kao mladi svećenik?

- Ja mislim da smo mi demokratska zemlja. Vraćam se na moje iskustvo iz Ekvadora. Tamo je u Ustavu jasno donesena odredba koja govori o slobodi kulta i izražavanja javnog mišljenja. Na cesti može propovijedati tko god želi, kao i organizirati neku manifestaciju, političku, društvenu, građansku. Da se sada vratim kod nas, mislim da nije dobro ništa zabraniti. Bilo bi loše i u konačnici kontraproduktivno zakonski braniti mogućnost izražavanja stavova, mišljenja ili opredjeljenja. Bilo da se radi o gay paradi, vjerskim manifestacijama i procesijama, ili bilo čemu.

- Kad spominjete procesije, malo nakon parade imali smo pulsku procesiju povodom Svetog Tome na kojoj su prosvjedovale dvije mlade djevojke, odjevene u časne sastre.

- Mislim da na paradi nije bilo nikakvih incidenata. Ako mi njima nismo smetali, ne znam zašto je onda bila potreba da oni provociraju na procesiji. Da se vratim, mislim da nije dobro ništa zabranjivati. Prošetajte gradom, u redu, ali isto tako pustite i nas da prošetamo gradom i nemojte nam stvarati probleme .

- Ispada da je Crkva uvijek u sukobu s ljevicom, ili barem njezinim dijelom. Mora li to biti tako?

- Ljevica je nešto vrlo relativno. Prvo mi definirajte ljevicu.

- Progresivna i liberalna politika koja s jedne strane zagovara jaka socijalna prava, a s druge slobode pojedinaca u najširem obliku.

- Ja u našoj hrvatskoj politici vidim samo jedno od toga. Ljevicu koja zagovara liberalizaciju, odnosno progres u smislu izlaska iz tradicionalnoga i patrijarhalnoga. Okej, nema problema, to je posve legitiman stav, ali ne vidim ljevicu koja bi bila osjetljivija za socijalna pitanja od neke druge političke opcije. U tom smislu je Katolička crkva ljevija od SDP-a. Kada govorimo o socijalnim pitanjima i ljudskim pravima, mislim da smo pomiješali bitno i nebitno, odnosno periferno i centralno. Mi se ovdje u Europi bavimo perifernim ljudskim pravima. Nekim egzotičnim, manje bitnim, a zaboravljamo osnovna ljudska prava i ono zbog čega se čovjek stvarno osjeća ugroženo. U Južnoj Americi Crkva je u punom smislu riječi glavna braniteljica najvažnijih ljudskih prava. Najveći broj pučkih kuhinja u Ekvadoru ima Katolička crkva. Više nego ijedna druga organizacija, pa i sama država. Najveći broj centara za samohrane majke ima Katolička crkva. Promocijom žena i njihovog dostojanstva najviše se bavi Katolička crkva, i najviše ustaje protiv nasilja nad ženama. Kada govorimo o homoseksualcima, jedine centre u kojima se liječe terminalni bolesnici od AIDS-a vodi Katolička crkva. Postoje i tamo nevladine udruge, ali oni samo pričaju. Katolička crkva se bavi s tim. Uzima te ljude s ulice, budući da ih je društvo odbacilo. Ako govorimo o manjinama, glavni branitelj prava Indijanaca u cijeloj Južnoj Americi je isključivo i jedino Katolička crkva. I to na jedan fascinantan način. Ja sam na primjer u svojoj biskupiji zadužen za pastoral indijanaca. Imam četiri zajednice koje redovito obilazim i s njima sam kao sa svojom obitelji. Možemo govoriti i o sječi Amazone i onečišćenju velike naftne industrije. Prvi u marševima i prosvjedima, doslovno postavljanju balvana na ulicama, su naši župnici. Nije Greenpeace, nego katolička crkva.

- Dotaknimo se na koncu i takozvanih "klečavaca", muškaraca koji su već godinama prisutni ispred katedrale u Zagrebu. Kakvo je vaše mišljenje o njima?

- Ja mogu razumjeti njihovu motivaciju i da imaju dobre, plemenite nakane, ali s druge strane, mislim da se ono što je po sebi dobro, vrlo lako može prometnuti u nešto što nas odvlači od iskonske svrhe. Čini mi se da možda postoji opasnost da će se to s vremenom  pretvoriti samo u jednu vrstu ideološke manifestacije, bez obzira koliko ta ideologija za mene osobno kao Katoličkog svećenika bila pozitivna. Na kraju krajeva, Isus je rekao svojim sljedbenicima da se paze onih koji vole moliti po ulicama. Molitva je nešto što posvećuje čovjeka i društvo i što je itekako potrebno, ali s druge strane, molitva ima potrebu jednog dostojanstvenog ambijenta. Ako ja molim, a netko do mene bubnja, kakva je moja molitva? Može li ona zbilja biti usredotočena ako sam uznemiren, rastresen, ako na koncu u svojoj ljudskoj slabosti počinjem loše misliti o onom drugome, i druge počinjem doživljavati kao „suprotni tabor“. Na kraju krajeva, molitva koja počinje biti demonstrativna, ma koliko po sebi bila nešto uzvišeno i plemenito, ne daje plod mira onome koji moli. Za drugoga pak može biti nešto što ga neće privući, nego odbiti.