Mafalda Brumnić radila je za svjetsku modnu kuću koja je odijevala Audrey Hepburn

S 23 godine Mafalda Brumnić je iz Vodnjana otišla u Pariz i zaposlila se u modnoj industriji u kojoj je strelovito napredovala i do kraja radnog vijeka radila u Givenchyju, kući poznatoj po visokoj modi, kozmetici i parfemima. Mafalda svako ljeto dolazi u istarski grad u kojem je provela svoju mladost. Inače je rođena na Pazinštini, ali su njezini roditelji ubrzo preselili u Vodnjan. Mafalda nas je ugostila u svojoj vodnjanskoj kući u koju dolazi barem jednom godišnje. Dok joj je majka bila živa, svraćala je tu i češće. Ponosna je na to što je radila u tako velikoj modnoj kući. Kako ne bi bila, jer nije ona tamo bila obična zaposlenica, nego je bila odgovorna za proizvodnju, kvalitetu i špediciju, što je podrazumijevalo i komunikaciju s čitavim svijetom, s Givenchyjevim predstavnicima i buticima u Australiji, Japanu, Americi…

U Pariz nije otišla trbuhom za kruhom. Više ju je tamo vukla znatiželja, da vidi svijeta, a u glavnom gradu Francuske tada je živio njezin budući suprug pa je i ljubav kumovala odlasku iz Vodnjana. U Pariz je stigla 1966. Bila je Nova godina, prisjeća se Mafalda. Zanimljivo je da je prije odlaska u Pariz dvije godine radila u Puli, u tvornici trikotažnih proizvoda „Olga Ban“, kasnije poznatijoj kao Arena trikotaža. „Morala sam na taj način vratiti dvije godine stipendije koju sam dobila za obrazovanje u Kranju“, kaže Mafalda.

Očito na našim prostorima nije falilo vrhunske radne snage koja je bila i više nego konkurentna na zapadnom tržištu. Tako je Mafalda sa znanjem koje je stekla u Puli i Kranju profitirala u Parizu. „Bilo je malo teško kad sam tek došla u Pariz, nisam znala jezik. Ali odmah sam potražila posao u struci. Htjela sam šivati. Brzo sam se uhodala. Radila sam u početku modele za Givenchy, ali u ateljeu koji je bio njihov vanjski suradnik. U tom je ateljeu bilo zaposleno više od 30 ljudi, a ja sam bila šefica, iako još nisam dobro znala jezik. Jedino što sam znala bio je posao. Jednom prilikom je u atelje došla direktorica Givenchyja i predložila da dođem raditi za tu modnu kuću. Meni se u početku nije dalo. Muž je bio u Africi, delao je za jednu građevinarsku tvrtku. Iskreno, bojala sam se preći u Givenchy. Na kraju sam odlučila ipak otići raditi kod njih i sve je bilo u redu. Prvih osam godina sam šivala po modelima koje je crtao vlasnik“, priča Mafalda.

Vlasnik poznate modne kuće je do sredine '90-ih bio Hubert de Givenchy, francuski aristokrat i modni dizajner. On je Givenchy osnovao 1952., a postao je poznat i po tome što je dizajnirao odjeću za, između ostalih, Audrey Hepburn i Jacqueline Bouvier Kennedy. Govori se da je njegova muza bila upravo slavna britanska glumica Hepburn. Givenchy je umro prije nekoliko godina. Modnu kuću je i prije njegove smrti kupio Bernard Arnault, najbogatiji čovjek na svijetu, vlasnik Louisa Vuittona, Diora, Kenza…

Vratimo se na Mafaldu koja o Givenchyju ima samo riječi hvale. „Kad je gospodin Givenchy bio vlasnik, u kompaniji smo svi bili kao obitelj. Bilo nas je 150 zaposlenih u direkciji, a imali smo i 124 butika po cijelom svijetu za visoku modu i pret-a-porter. Naime, visoku modu kupuje mali postotak ljudi, a pret-a porter je namijenjen i za srednju klasu. Inače, u Parizu se 25. studenog obilježava dan mode i Givenchy bi nas uvijek na taj dan vodio po najpoznatijim restoranima, gdje ja sa svojom plaćom nikad ne bih mogla ići. Svake godine nas je vodio. Bio je proglašen i najelegantnijim čovjekom na svijetu. Kad je dobio tu nagradu, dao nam je svima po tisuću franaka premije. Sve je dijelio s nama. Poslije njega je bilo drugačije“, kaže Mafalda.

U Givenchyju su joj nakon osam godina rada ponudili da bude odgovorna za proizvodnju, kvalitetu i špediciju. Nije joj bilo lako prihvatiti novo radno mjesto. Ipak se radi o svjetski poznatoj modnoj kući, a nju je, priznaje, bilo strah da ne napravi nešto krivo. No, na koncu je prihvatila i do mirovine, u koju je otišla 2002., bila na vrlo odgovornoj poziciji. Spomenimo i da njezin sin Roberto također radi u Givenchyju, i to od 1991., pa zapravo već sada ima duži radni vijek u toj modnoj kući od svoje majke. „Ja sam bila odgovorna za žensku liniju, a sin za mušku. Roberto se zapravo školovao za vanjsku trgovinu, carinu i špediciju. Prvo je trebao biti samo privremeno u Givenchyju, ali je na koncu to ispalo kao stalno zaposlenje“, kaže Mafalda.

Ona je u Givenchyju napunila 30 godina radnog staža, za što je dobila medalju vlasnika, ali i općine u kojoj živi na periferiji Pariza. Kaže da nikada nije zažalila što je otišla u Pariz. „Francuzi su jako civilizirani ljudi, lijepo su nas prihvatili. Francuski sam učila kod nas u školi, ali kad sam tek stigla u Pariz, znala sam samo neke osnovne stvari. Kad mi je Givenchy ponudio posao, rekla sam mu da ne znam baš najbolje jezik, a on mi je na to uzvratio: 'Ako treba dat ću vam tajnicu, ali vi poznajete posao.' Posla je bilo jako puno, radili smo stalno, ali radili smo s guštom, kao da je to bila naša kuća, što je Givenchy jako cijenio“, priča nam.

Sa svojim mužem i sinom ljeti dolazi u Vodnjan. Kupili su ovdje kuću i obnovili je. „Volim tu doći, ali sada puno manje. Ljudi su se promijenili, svako trči na svoju stranu. Tu je sada kao u Parizu, svako gleda svoja posla, ljudi se jedva pozdravljaju.“ Otvoreno nam govori kako danas doživljava svoju rodnu grudu. „Hrvatska je bogata zemlja, pa pogledajte samo obalu, ali ne može se samo od turizma živjeti. Jako sam se razočarala kad su zatvorili Arena trikotažu, pa Uljanik… Gotovo da nema više ničega.“

No, nije ni u Francuskoj bajna situacija u tekstilnoj industriji. „I tamo se jako smanjila proizvodnja. Otkad se otvorilo kinesko tržište, mnogi su svoju proizvodnju izmjestili tamo. Tako da su se i u Francuskoj zatvorile mnoge tvornice tekstila. Puno butika je zatvoreno. Kupuje se preko interneta. Ljudi više ne kupuju skuplje odjevne predmete, već one koje odjenu nekoliko puta i bace u smeće. Ali moram reći da jeftina odjeća ne vrijedi ništa. Materijali koji se rabe u visokoj modi su prirodni – od svile, pamuka do lana. Nikome ne preporučam da nosi robu od poliestera jer je to jako opasno za kožu. Osobno kupujem isključivo kvalitetniju robu, ponajviše francusku, i gledam da bude 95 posto pamuk i pet posto elastin. Lakše je za prati i peglati. Sve poznate modne kuće rade uglavnom s Italijom, Španjolskom, Portugalom, a ne s Kinom koja ima upitnu kvalitetu materijala. Najviše se radi s Italijom. Model je kod nas u Givenchyju morao i naopako izgledati savršeno. Šav je trebao biti pet milimetara ako je tako pisalo. Takvi detalji su se gledali. Zato je to i skupa odjeća. Kad kupuješ jeftinu odjeću, na njoj se odmah to i vidi“, objašnjava.

Mafalda je već s 14 godina počela šivati haljine za svoje prijateljice i sebe. Znala je da će se sa svojim zanatskim znanjem zaposliti bilo gdje u svijetu. I danas šije. Pokazuje nam košulje koje si je sašila za ovo ljeto. „Imam pun ormar odjevnih predmeta koje sam sašila. Pogotovo volim šivati marame od svile koju sam kupovala u Givenchyju.“

Uživa u mirovini, ali joj fali malo akcije. „Mirovina u Francuskoj je na oko 60 posto plaće koju si imao u firmi u kojoj si radio. Nije da se možeš razbacivati sa šoldima, ali se može pristojno živjeti. U mirovini mi fali taj kontakt koji sam imala s ljudima. Bila sam u kontaktu s cijelim svijetom“, zaključuje svoju priču Mafalda Brumnić.