Ograde na plaži? Malo morgen, moj galebe!

Bogomdan je krajolik podno Plominske gore. Tu smo, na moru. Ostavili ste termoelektranu u Plomin Luci iza sebe, da je ne gledate, i krenuli barkom sjeći valove, brojati prirodne plaže. Poli Starega, Bobina, a nakon Brestove, eto nam i uvale Stupova. Cvrčci su tu u ekstazi. Baš kao i ljudi koji, zasićeni mahnitim jurcanjem za vremenom i novcem, ovdje pronalaze oazu mira, barem na tih nekoliko blagoslovljenih dana kada pokušaju zaboraviti na sve brige i probleme, stres.

Stupova, dakle. Uvala popularna među domaćim stanovništvom, ali i radoznalim gostima, poznata po tim spremištima koje su si onomad lokalni ribari sagradili na samom rubu plaže. Ne valjaju takvi „zahvati u prostoru“ na pomorskom dobru, da se razumijemo, nipošto. Ali, ove mi garaže, ne pitajte zašto, imaju neku draž. Patinu neku. Valjda jer su svjedok nekog davnog vremena; valjda jer su si njima Zagorci htjeli olakšati život u vremenu kada je ulov ribe značio mnogo više negoli danas.

Stupova može zahvaliti frišku popularnost njemačkim investitorima, koji su baš na ovom području - a predstavili su to i kršanskim općinskim vijećnicima - zamislili graditi luksuzne vile s 500 kreveta, tri heliodroma i tako dalje, i tome slično. Zasad su, doduše, sve samo nacrtali. Papir sve trpi. Samo što njihovo zemljište (još) nije građevinsko. Ako ćemo pravo, imam i ja apetita, Bogu hvala, pa ne jedem svaki dan škampe.

Na stranu sad to. Ti isti investitori nedavno su ovdje, na samoj plaži, baš ispred spremišta, bili postavili zaštitne ograde, uz objašnjenje da, sve u skladu s dozvolom, uređuju šumski put, pa se gradilište mora osigurati. A to je, eto, baš rub njihove parcele. Tako se barem dalo iščitati iz medijskih napisa.

Propisi, dakle. Ili samo mišići?

Hm, da, bilo je tu i stranačkih skupova, s kojih su odaslane poruke o važnosti očuvanja pomorskog dobra. Hm, da, kasnije je lokalno stanovništvo uz pomoć nekoliko turista, čitali smo, revoltirano valjda bahatošću, jednostavno te ograde „pobacalo u graju“. I oslobodilo plažu (kojoj se, istinabog, i ranije moglo prići). I stoji otada Stupova onako po starom, bez ograda, lijepa.

A moglo je biti drukčije. Mogao je ulagač, ako doista želi tako strogo poštovati regulativu,  čuvati prolaznike - i izgraditi prijateljsko okruženje, za što ne treba dozvola - te ograde postaviti iza spremišta, prema šumi. I pustiti žalo slobodnim. Pa i percepcije radi. Svrha bi bila ispunjena. A ne ovako potezati vraga, točnije: domaće za rep.    

Shvatili ste to, zapravo, u trenutku kad ste legli na topao šljunak, raskrilili ruke i pustitili da vas sunce prži, tu na Stupovi... Onda vam je, u toj nirvani, jer nikoga nema oko vas, došlo da zapjevate onu „Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat…“

Predbacite sad i petparačku doskočicu, nije da me briga, ali teško da bi vam na glavu pao Oliverov „Galeb“; teško da biste zapjevali od dragosti da vam tu iznad glave, kao eto do prije koji dan, strše ograde.

Ograde na plaži? Malo morgen, moj galebe. (Igor Radić)