'Od nekih gostiju u našem moru treba se zaključati u kuću'

Ne kaže se uzalud da će onaj tko jede ribu živjeti sto godina. Riba je super zdrava namirnica. Sva istraživanja dokazuju da meso ribe ima takvu biokemiju da bi trebalo biti vrlo često na našem jelovniku, kazao je dr. sc. Neven Iveša, viši asistent na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, na predavanju u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici o promjenama u podmorju Istre i njihovom utjecaju na zdravlje i gospodarstvo naslovljenom „Pazi što jedeš“. Naravno, nisu sve riblje, odnosno morske vrste zdrave za ljude. Recimo, srebrnoprugasta napuhača, koja je nedavno prvi put ulovljena na Sjevernom Jadranu, točnije u medulinskom akvatoriju, jedna je od najotrovnijih riba, a upravo je taj primjerak završio na stolu pulskog fakulteta gdje ju je Iveša secirao s kolegama. Pojasnio je da se, međutim, u ovom trenutku nikako ne može reći da se radi o invazivnoj vrsti, budući da je ulovljen svega jedan primjerak, ali u nekim državama istočnog Mediterana, naveo je, napuhače, a ima ih više vrsta i nisu sve tako otrovne poput ove ulovljene kod nas, čine i do pet posto ukupnog ribarskog ulova.

Ribarstvo je, istaknuo je, važna djelatnost za Istru, ali je i jako osjetljiva, pogotovo uz današnje klimatske promjene, ali i zbog sve učestalijih pojava invazivnih vrsta. „Naš Jadran je možda barica u Mediteranu, ali jako bitna. Površinske struje nam nose goste koje ne da ne želimo samo tri dana, nego ih uopće ne želimo. Od njih se valja zaključati u kuću. Te struje nam nose i gomilu otpada koji dolazi iz drugih dijelova Mediterana i za koje je detektirano da predstavljaju besplatni transport raznoraznim organizmima kojima ovdje nije mjesto. Posebno je bitan Sjeverni Jadran jer ovdje ima jako puno klorofila, pigmenta koji imaju fitoplanktonske stanice, što je baza hranidbenog lanca. Zato je Sjeverni Jadran jedno od glavnih i najproduktivnijih područja Sredozemnog mora“, kazao je Iveša.

I sve je kod nas bilo krasno do kasnih '90-ih kada topla voda ulazi u Jadran i donosi termofilne, odnosno toploljubne organizme. U Mediteran kroz Sueski kanal počinju dolaziti nove vrste, a sa zatopljenjem mora one svi više prodiru i na sjever, pa tako i u Jadran. Sve je to, istaknuo je Iveša, napravilo kaos na Mediteranu zbog kojeg danas trpimo ekološke i ekonomske posljedice.

No, vratimo se na srebrnoprugastu napuhaču, koja je više medijski nego realno preko noći postala opasnost koja će gotovo pa satrti ovaj napaćeni narod. Naravno, da smo je mi ulovili, ne bismo bili sarkastični, već bismo panično razmišljali jesmo li je taknuli, slijedi li nam bolna smrt. Tako je i Iveša bio siguran da mu se u kontroliranim uvjetima, s rukavicama na rukama, ništa neće dogoditi. Ali malo se prevario. Za sve je, ispričao je, „kriva“ njemačka novinarka koja ga je nagovorila da već zaleđenu ribu, koja će iz Pule biti poslana u Split gdje bi trebali izolirati njezin otrov tetrodotoksin, izvadi na stol za potrebe fotografiranja. Uglavnom, dok je držao ribu pred novinarkom, Iveša je osjetio da mu je donja usnica počela podrhtavati, što je, kazao je, trajalo dobrih sat vremena. „Kasnije sam provjerio u literaturi i shvatio da je to podrhtavanje usne bio jedan od blažih simptoma izlaganja tom toksinu“, podijelio je Iveša s publikom svoje ne baš dobro iskustvo. Iveša nas je naučio i da otrov u napuhačama zapravo proizvodi bakterija. Napuhače, pojasnio je, ovisno s čime se hrane, sintetiziraju otrov.

„Otrov je jak, blokira kanale kojima se prenose impulsi u organizmu i često je za čovjeka ishod fatalan. Ova četverozupka ulovljena kod nas puno je opakija od drugih iz iste porodice. Riba je sama po sebi cijela otrovna, ali različite su razine otrova. Najveći izvor je u njezinoj jetri. Čovjek koji ju je ulovio rekao mi je da ih je bilo sedam, osam, jer je izgubio nekoliko udica. No, ispostavilo se da je, a to smo vidjeli kad smo je otvorili, progutala nekoliko udica i nastavila se hraniti iako su joj se one zabile u tkivo želuca i sigurno proizvele određenu bol. Ulovio ju je tek kad joj se udica zabila u donju čeljust. Primjerak ulovljen kod nas ima više od pola metra, a narastu i do 90 centimetara. U njoj smo pronašli i punu žučnu kesicu što znači da je gladovala“, kazao je Iveša.

Znanstvenik s pulskog fakulteta demantirao je i senzacionalističke objave u hrvatskim medijima da je upravo ova napuhača ona koju u Japanu zovu fugu i obožavaju je konzumirati. „U Japanu se ova vrsta ne smije konzumirati, što je i zakonski propisano. Svi govore o fugu ribi, ali taj se naziv u Japanu odnosi na sve ribe iz skupine četverozupki koje kod njih imaju određenu gastronomsku vrijednost. Zašto kod njih kuhari moraju biti educirani za pripremu fugua? Pa prvenstveno da bi mogli prepoznati pojedine vrste, a zatim da, kad otvaraju ribu, paze da ne dođe do lezija, odnosno rezova na tkivima koja imaju više toksina.“

Prostora za brigu, umiruje Iveša, zasad nema. Nije potrebno da zbog jednog ulovljenog primjerka, kazao je, odmah selimo u Irsku. I taman kad je sve prisutne umirio, okrenuo je ploču. „Dobro je da imamo u vidu da ta riba nije bezazlena niti kad se kupamo u moru. Znanstvenici, koji su analizirali podatke o napadima i smrtnosti uzrokovane konzumacijom srebrnoprugaste napuhače, došli su do zanimljivih podataka. Države poput Grčke i Turske, koje su nam relativno blizu, imaju određenu incidenciju susreta ljudi s tom ribom. Tamo se znalo dogoditi da - ugrizu kupače! U redu, radi se o jednoznamenkastim brojevima, međutim, zamislite da se to dogodi, ne znam, u Ližnjanu, da napuhača ugrize, recimo, neku njemačku turistkinju. Napomenuo bih da je bilo slučajeva da je djeci znala odgristi prste na stopalima. Zamislite da se takvo što dogodi kod nas, kakav bi to imalo odjek u javnosti i kako bi utjecalo na naš turizam. Da se razumijemo, ta riba ne napada ljude, već se to može dogoditi kad je u fazi hranjenja. Kod riba imamo pojavu sumanutog hranjenja kada grizu sve što je dostupno. I očade, koje svi dobro znamo, znaju ugristi ljude, pogotovo one koji imaju madeže koje ribe zamjene s hranom“, isprepadao nas je Iveša.

Zanimljiv je bila njegova kratka upadica da ne bismo smjeli hraniti ribu kruhom. Ribe, tvrdi, znaju ugibati od toga jer je kruh pun aditiva. I tako smo nekako stigli na teren na kojem su svi prisutni malo odahnuli. Jer predavanje je nastavljano s plavim rakom, invazivnom vrstom koja je odlična za konzumaciju. Otkrio je da se National Geografic zainteresirao za istraživanje znanstvenika s pulskog fakulteta o plavom raku, koji je u većem broju pronađen na Paludu kraj Rovinja. „U SAD-u eksploatiranje plavog raka donosi ekonomske benefite u vidu stotina milijuna dolara. Njihovi znanstvenici rade analize, prate populaciju i kažu kada treba zaustaviti izlov ženki zbog toga da se izlovom ne istrijebi vrsta. I kod nas se rade slične stvari, kao na primjer sa sitnom plavom ribom. Na Paludu plavi rak doista radi darmar. A to je zaštićeni ornitološki rezervat. Uspjeli smo ga od 2022., kada je prvi put zabilježen kod nas, polako iskorjenjivati. Sada se tamo stalno provodi monitoring i uklanjaju se plavi rakovi koji predstavljaju kompeticiju ornitofauni. Plavi rakovi jedu druge rakove, dagnje, kukce, pronašli smo u njihovim želucima i perje, što znači da jedu uginule ptice, zatim jedu ribu, alge, morske cvjetnice…“, kazao je Iveša.

Razbio nam je mit o strijelci kao o proždrljivoj ribi koja druge vrste tamani iz štosa. „Ništa od toga nije istina. Ona je zapravo fantastičan resurs. Doduše, nemamo alat kojim bi je učinkovito lovili jer se specifično ponaša u moru. S druge strane, neke države koje su taj resurs dobro iskoristile brzo su ga i potrošile. Promijenili su zakone i alate za ribolov, ali strijelke više nije bilo. Danas je kod nas ima i zanimljiva je za sportsko-rekreativni ribolov, a svakome bih preporučio da je jede.“

Ribari posebno strahuju od morskog oraha, to jest rebraša. „Ovaj rebraš nam stvarno stvara probleme. On jede sve živo. Riblje larve, njihova jaja, larve raznih organizama… U jednom kubnom metru ih zna biti i po četiristo primjeraka“, rekao je. Čestitao je i svom studentu Adrianu Brajkoviću koji je na Kamenjaku pronašao vrstu, koja doduše nije invazivna, ali je nova. Riječ je lakonogom raku.

„Još jedna vrsta će gotovo sigurno doplivati i do našeg akvatorija, možda ne ovo ljeto, ali naredna bi mogla. Vatrenjača, kako su je nedavno krstili u hrvatskom jeziku, poznatija je kao riba lav. Nedavno je ponovno zabilježena na Srednjem Jadranu i predstavlja strah i trepet za morsku faunu. Halapljivo guta plijen, brzo se razmnožava i ima otrovan ubod, ali meso joj je fantastično za konzumaciju, nešto poput naših škrpina“, kazao je.

Par riječi je rekao i o novoj vrsti koju su pronašli na jednom grebenu kod Pule. Radi se o kuki, raku kojeg ribari obožavaju. Naime, pun je mesa, a u Dalmaciji se prodaje po cijeni jastoga i hlapova. Ali Iveša preporuča da se ne jede već da se pušta natrag u prirodu jer ih ima malo, a za Mediteran je to, upozorio je, jako važna vrsta.

I orada je u zadnje vrijeme, prema riječima Iveše, na neki način postala invazivna vrsta. „Za akvakulturu, odnosno uzgoj školjkaša, ona je smrt. To je postao toliki problem da ne znamo hoće li se djelatnost akvakulture ubuduće uopće moći provoditi. Naime, oradi paše toplo more, češće se razmnožava, produžen joj je razvojni ciklus. Izgleda da će biti sve više orada, a sve manje pedoća“, zaključio je Iveša. (Bojan Žižović)