Foto 'Nikad nisam bio kod psihijatra. Liječio sam se vraćajući se u Auschwitz'

„Krasno je otkriće da mi se nakon Auschwitza ništa loše ne može dogoditi. Zahvaljujući Auschwitzu imao sam prekrasan život. Od 12. do 14. godine proveo sam razmišljajući zašto baš ja. Tijekom života nisam nikad osjetio potrebu pribjeći uslugama psihologa, psihijatra ili psihoterapije, ali sam stanovita manje sretna razdoblja svog života liječio na način da sam se vraćao u Auschwitz. Tamo sam imao dojam da, susrećući poznata mjesta u Birkenau, punim svoje baterije. Vraćao bih se onda svakodnevici ponovno dišući punim plućima. I tako već 14 puta do sada“, pripovijeda Oleg Mandić, 91-godišnji Sušačanin, pripadnik ugledne obitelji intelektualaca, posljednji uznik koji je napustio zloglasni nacistički logor Auschwitz-Birkenau, gdje je deportiran s 11 godina, zajedno s majkom Nevenkom i babuškom Olgom.

Olegov otac i djed bili su u partizanima, pukla je veza, Rijeka je bila odsječena i ostatak obitelji nije se mogao prebaciti na sigurno. Oleg, majka i baka u logor su deportirani stočnim vagonom 10. srpnja 1944. te ondje dočekali oslobođenje 27. siječnja 1945. Taman prije isteka „roka trajanja“ prosječnog logoraša. Sedam mjeseci je, naime, prema preciznoj nacističkoj računici, bilo potrebno da se ljudski život, izložen kroničnoj gladi i neljudskim uvjetima u logoru, ugasi.  

Mandić je, gostujući na Titovim danima u Fažani, predstavio svoju novu knjigu „Život obilježen Auschwitzom“ u izdanju Frakture, koju je napisao u suradnji s novinarom Nevenom Šantićem. U prvom dijelu knjige on iznosi svoja razmišljanja o zatočeništvu, vjeri, antifašizmu, ljubavi, obitelji, iznosi dijelove svog profesionalnog puta, a u drugom dijelu nalaze se fragmenti iz intervjua i članaka.

Mandić se, kao da je bilo jučer, prisjeća tog kobnog 10. srpnja 1944., kada je, nakon dva mjeseca boravka u zatvorima u Rijeci i Trstu, deportiran u Auschwitz.

„Prizor koji se ukazao nakon ulaska kompozicije stočnih vagona kroz podulju jednokatnicu, upravnu zgradu sagrađenu na otvorenoj pruzi, bio je užasno tjeskoban, Lijevo i desno, dokle je god pogled sezao, ograda od bodljikave električne žice tek povremeno isprekidana osmatračnicama iz kojih su virile cijevi ubojitih oružja. Iza žice moglo se razabrati mnoštvo simetrično poredanih ogromnih baraka, lijevo od pruge zidanih, a desno drvenih. U daljini šumarak u kojem je nestajala željeznička pruga. Poviše njega krovovi čudnih građevina iz kojih strše golemi dimnjaci. Iz svakog od njih je kuljao masni dim, ali to nam nije puno značilo jer smo mislili da je to dio neke industrije“, pripovijeda u knjizi Mandić. Kad se danas prisjeti tih dana, nevjerojatno mu zvuči da baš nitko od 3.000 ljudi u tom transportu nije znao da taj logor postoji i da se u njemu sistemski ubijalo noću i danju. Kad se njegova majka, dok su ih popisivali, pobunila zbog neljudskih uvjeta, pisar se samo nasmijao i rekao:“Pa zar vi ne znate gdje ste došli? Ovo je Auschwitz – Vernichtungslager (logor za istrebljenje)“.

„Samo pola dana bilo je dovoljno da izgubim ime i postanem broj. Dobio sam crveni trokut i broj 189488 na lijevoj podlaktici“, pripovijeda Mandić, kojemu se posrećilo pa je dva mjeseca boravio s majkom i bakom u ženskom logoru jer je Nijemcima promaknula njegova dob. Preživio je, kaže, 80 posto zahvaljujući pukoj sreći, potom majčinoj ljubavi jer je znao da netko u tom nimbusu uvijek misli na njega, a mali dio zasluga pripisuje i sebi.

Nakon jutarnjeg apela, odnosno prozivke, dobivali su rijetku kavu ili čaj, herbatku, za ručak juhu s kupusom ili keljom, a za večeru opet kavu ili herbatku s 300-ak, često i manje grama kruha. Dio zatvorenika odlazio je nakon apela na rad u polje ili obližnju kemijsku tvornicu, a velika većina je premještala kamenje s jednog kraja logora na drugi, i tako cijeli dan, uz cinično geslo nacista - Arbeit macht frei (rad oslobađa), iskovano velikim slovima na ulazu u logor. Prisjeća se divovskog kupusa koji je bujao na pepelu spaljenih uznika:"Nikad nisam vidio tako velike glavice kupusa..."

U logoru je, veli, jedino pravilo bio instinkt za preživljavanje vrste. „Nada je bila davno zakopana. Tamo nema prijateljstva ni poznanstva“, kaže Mandić. Navodi slučaj žene koju su nasmrt izbatinali jer je zaspala na apel, zbog koje su ostali logoraši stajali sedam sati na kiši, promrzli, od tri do deset ujutro. Nisu, kaže, osjetili nimalo samilosti prema njoj već su je poželjeli i sami izbatinati jer su „zbog nje“ satima patili na hladnoći.

Mandić se živo sjeća i svog boravka na odjelu zloglasnog doktora Josefa Mengelea, Anđela Smrti koji je vršio jezive eksperimente na blizancima, sakatio ih, sterilizirao, mijenjao im boju očiju ubrizgavanjem kemikalija te ubijao injekcijama kloroforma u srce. Ondje je dospio nakon što je dobio visoku temperaturu, a u više je navrata izjavio da je uspio preživjeti jer nije bio blizanac.

„Mengele je bio prijatan čovjek. O groznim eksperimentima na blizancima nismo ništa znali. Blizanci su dolazili i odlazili, najčešće u nepovrat. Ja sam jedini ostajao, sve dok nisam dobio dizenteriju pa sam završio na zaraznom odjelu“, prisjeća se. Ondje je sreo svog jedinog prijatelja u logoru, malog Rusa Tolju. 

„Pričao sam mu o moru, a on meni o selu. Jedne večeri dobio je upalu pluća i visoku temperaturu, jako se tresao. Dva dana mijenjao sam mu obloge, a noću ga grijao vlastitim tijelom dok se tresao. Trećeg dana učinilo mi se da mu je bolje, čim sam se probudio okrenuo sam se da ga upitam kako je. Nije se više tresao. Svoj život završio je u mom krevetu“, pripovijeda Mandić o jednom od najbolnijih trenutaka u logoru.

Kad se vratio na 'odjel blizanaca', ponovno je sreo majku.

„Bio je Božić i majka mi je poslala cijeli češnjak. Bio sam najbogatiji u logoru.“

Mandić je svojedobno navukao bijes jednog novinara, govoreći o Mengeleu kao pristojnom, uglađenom čovjeku koji mu se fino obraćao, nakon što bi svatko drugi tko bi mu se obratio vikao na njega.

„Nije bilo razloga da se nema povjerenja u Mengelea. Svaki dan dolazio bi izbrijan, ispeglan, uvijek u bijeloj tuti i izglancanim cipelama. Nikad nije povisio glas, makar se i ljutio. Prva osoba koja se konstantno normalno obraćala bio je Mengele“, kaže Mandić. Činio se naizgled normalan, fin čovjek, nimalo nalik monstruoznom ubojici. Upravo o tim „tihim, dragim ljudima, našim susjedima koji uljudno pozdravljaju na stubištu“, a koji u određenim povijesnim okolnostima postaju ubojice, pisala je filozofkinja Hannah Arendt dok je izvještavala sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. U toj knjizi ona progovara o banalnosti zla, o tome da nisu svi njemački nacisti bili monstrumi ni luđaci, nego normalni ljudi koji su bili poštovani u svojoj zajednici. Oni su 'samo radili svoj posao': Eichmann je koordinirao željezničke transporte, Mengele je 'samo' obavljao svoja istraživanja, kazao je Neven Šantić, što samo govori da zlo čuči u svima nama, samo se u određenim povijesnim okolnostima aktivira i oni ljudi, naši dragi susjedi u nekom trenutku postanu zli. Drugi pak reagiraju drugačije pa se suprotstavljaju zlu.

„Zato nam, kroz Olegov pasaž o Mengeleu, postaje jasno zašto se ponovno pojavljuju te stvari, prije 30 godina u Hrvatskoj, prije dvije godine u Ukrajini. Nema područja u svijetu gdje se ne ratuje na ovaj ili onaj način, gdje se ne ubijaju oni koji drugačije misle ili su drugačiji od nas“, podcrtao je Šantić.

U siječnju 1945. Rusi su bili vrlo blizu, mogle su se vidjeti linije kaćuša na nebu. Nacisti su na brzinu napustili logor i s više od 80 tisuća logoraša krenuli u marš smrti, od ukupno 90 uznika koliko ih je tad bilo u Auschwitzu. Iskravši se iz kolone, Oleg, majka i babuška su ostali. No, i nakon odlaska Nijemaca, u devet dana u logoru je umrlo više od tisuću ljudi.

„Počeli smo skupljati mrtve i slagati ih. Poput trupaca. Leševi su bili kruti od hladnoće pa smo ih slagali kao klade, jedne na druge, ali u križ. I ja sam radio u jednoj takvoj 'skupljačkoj' ekipi. S 12 godina klinci danas slažu lego kocke, a ja sam slagao mrtvace!“, pripovijeda Mandić.

Crvenoarmejci su oslobodili Auschwitz u noći s 26. na 27. siječnja 1945. godine, međutim, Oleg je s majkom i babuškom ondje ostao još dva mjeseca zbog jake zime. Prvog Rusa kojeg su žene okružile u baraci, grleći ga i ljubeći, Mandić je doživio kao Madonu, vrhunaravno biće. Bio je to prvi i najljepši Rus kojeg je vidio. 

Iako do 1955. nije smogao snage govoriti o traumama iz Auschwitza, život je posvetio razotkrivanju zločinačkog karaktera nacifašističkog totalitarizma. Desetljećima drži dobro posjećena predavanja u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, na kojima je puno mladih.

„Ponekad se postavlja pitanje koji je smisao mojih nastupa, svjedočenja. Sam sam ga postavio kad sam krenuo govoriti o Auschwitzu. Moj je odgovor sljedeći: radije razgovaram s mladima, djecom, ali nikad mlađom od 12 godina. Ponekad je u dvorani 300, 400 ljudi. Ako nakon mog nastupa barem jedan od slušatelja barem jednom u životu pomogne spriječiti barem jednu novu grozotu, moje će svjedočanstvo ispuniti svrhu“, podcrtava Oleg Mandić. (Mirjana Vermezović Ivanović)