Pulski glumac napisao FB komentar o kojem se priča. 'Evo što mi fali...'

Igor Galo, pulski glumac, napisao je zanimljiv Facebook komentar, koji prenosimo u cijelosti.  

U komentaru ima dosta nostalgije pomiješane s kritikom načina na koji se razvijaju Pula i cijela Istra.

Komentar je posvećen nekadašnjem kafiću Foška, koji se nalazio u centru grada. 

"Što mi fali? Pita se jedan upitnik patnik danas, na početku nove 2024. godine u gradu Puli, županija Istarska, a Hrvatska demokratska - još i članica EU. E, ovaj upitnik patnik i potpisnik, siguran je da mu fali „Foška“.

Da se odma' ogradim Foška nije neka žena, zlu i naopako. „Foška“ je bio kafić, kojeg nema više u gradu Puli, a neće ga sličnog biti ovoga stoljeća - ako ovako stanje potraje. 'Oću reći - ima kafića, ali nema društvenog života, nema gradske kavane niti gradske muvane! Jebeš grad bez gradske kavane u koju povremeno ne svrati gradonačelnik „tritisuće godina starog grada“ , a pogotovo koji nema kazališnu kavanu, da se vidi sa sugrađanima i prodivani kakvu mudru... On bi svratio, valjda, ali nema kavana u gradu!

Doduše, mogao bi gradonačelnik svratiti i na tržnicu u neki od bircuza, ali čemu, on sugrađane vidi samo na organiziranim prijemima, obljetnicama i svečanim otvaranjima… usto, u gradskoj palači ima i šank i kafić i menzu - na naš trošak!?

Čemu takva kuknjava za kafićem, pitate se… Pula i njezini građani izgubili su mnogo toga u proteklih 10 godina, a da ne spominjem protekle 33. Izgubili su svoju banku, svoje brodogradilište, svoje hotele, svoje priobalje, svoje more i svoj grad - pa ne kukaju, što si se sad baš ti rascmoljio, velim sam sebi!?

Kafić „Foška“ ugasio se silom općeg napretka i razvoja poduzetništva najnaprednije regije u HR, odnosno u Istri - regiji brojnih investicija u prosperitet - što hoće reći u turizam, kulturu, a naročito u industriju, brodogradnju i u naše bolje (malo) sutra. ULJANIK je na aparatima, a nitko još nema petlje reći da je „umrea“, naravno samoumro, kako bi svima nama bilo bolje, a nekima naročito!

Međutim, da se vratim deset godina i dva dana unazad i prisjetim se trenutaka iz „Foške“ u ulici Fontičkoj u Puli…

Teško da ćeš na manjem i neuglednijem, a toplijem mjestu dobiti zagrljaj i utjehu konobarice, suvlasnice i domaćice tog istog kafića, a da ti to konobar, vlasnik kafića i suprug te iste konobarice ne zamjeri dok ti donosi piće i novine … Nije meni do grljenja, pogotovo da me konobarice i konobari grle kad uđem u lokal … ali, u „Foški“ se zagrljaj mogao dobiti – ako si ga zaslužio kao ljudsko biće.. Bilo je ljudi koje ni kod vlastite kuće familija nije čekala s pozdravom - ali su u „Foški“ prigrljeni.

Jedine novine u kafiću za koje nigdje u gradu nitko ne čeka na red - osim u „Foški“, te novine idealna su zaštita privatnosti, iako u „Foški“ to uopće nije bila nužda, naprotiv, privatnost je bila zagarantirana više nego bilo gdje drugdje na javnom mjestu u gradu. Novine su zgodan paravan iza kojeg se može sakriti i izbjeći nekog neželjenog u danom trenutku … Inače, ne vrijede čitanja… osim naravno table mjesečevih mijena, kretanja plime, oseke i osmrtnica - što se ne propušta! Doduše bilo je gostiju u „Foški“ koji sami, bez novina, sjede zagledani u jednu točku, čak i ne piju, većinom puše. To mi posebno fali.

Nigdje u kafićima više knjiga nego u „Foški“, doduše, obješene su na štriku pod plafonom i nisu baš na dohvat ruke … a kako sam već rekao, nije to bilo mjesto za čitanje iako se mnogi prave da čitaju, neki se čak pretvaraju da studiraju u „Foški“, ukoliko se ne daj Bože, naprasno ukažu roditelji studenta u istom kafiću…

„Foška“ je bila galerija sa stalnom postavom - gostiju, a takvih galerija nema više i to mi fali …

Fali mi Ramiz, jedan od onih „sretnika tranzicije iz jednoumlja u demokraciju“ na naš balkanski način. Svrati Ramiz, popije dva deci piva i prevede mi kratki tekst sa albanskog – a sve uz onaj šank! A onda uleti gizdava i prpošna Graciana sa šeširićem, popije kavicu, prošara nas pogledom, da ne kažem prostrijeli nas bez zle primisli i „odgizda“ niz ulicu i tako nekoliko puta na dan … i to mi fali!

A tek kad Vlado iz SDK, sada FINA, dođe na pauzu za marendu? Znam, i pivo je hrana ali ipak trebao bi nešto jače prigristi. Kad je žešća bura teško mu je doći do „Foške“, a nazad u SDK (FINU) je lakše, odjedri- ako raširi jaknu… U izlogu mi fale Ceco i Robi koji raspravljaju o vjetrovima prema jugu - samo što ne isplove … A onda im ulete Tinko ili Rino, pa i ja , kud ćeš veće sreće za odjedriti u još jednu turu. Rino je nažalost odjedrio u svoj Rakalj na put bez povratka.

A tek kad se Bane iznenadi što mu je ćošak uz šank zauzet, a uz to zlo još i novine mu zauzete, a vrijeme mu ističe, pivo se grije, panika …!

Fale mi ozbiljna uokvirena lica na fotografijama po zidovima. Promatraju nas iz prošlosti, čak i vrlo davne ali i nedavne - nama i meni poznate, Stole prije svih…, pa i Zhel je dosta daleko. Tu ispod klime su Fric i Ptica uokvireni, jebe se njih – uživaju hladovinu. Žuti listovi knjiga i fotografija ispod stakla skromnih stolova – baš mi fale.

Gledam osoblje. Jedino po čemu možeš razlikovati Lidiju i Branka od gostiju u kafiću je to da on najčešće ima pladanj u ruci a Ona mokre ruke kad dođe da te zagrli i pozdravi. To mi fali … Branko s pivom na pladnju! Nek' se Lidija ljuti!

Fali mi i odlazak u WC u kafiću „Foška“. Probijanje pored šanka, paljenje svijetla na strani koja bi trebala paliti svijetlo u ženskom WC-u, a pali se u muškom. Zimi se probiti do WC-a još je teže. Zimski kaputi, džemperi… baš sužavaju ionako uski prolaz, a ljeti svi masni i znojavi… Nikad mi nije dobro. I pisoar je Branko ukinuo, prevukao neki najlon preko njega, baš ga briga za našu muku … WC ima prozor ali nema pogled kroz prozor, a pogled na ono što držiš u ruci nije nešto atraktivan, doduše sve je i mračno pa ti je lakše. Gdje je samo našao onaj umivaonik, da mi je znati … Sad kad ga nema i to mi fali, sve mi fali …

Krećem se u svoje uobičajeno vrijeme oko tržnice. Nema ljudi koje sam inače sretao u „Foški“, niti onih mladih niti onih starijih, to su bili duhovi. Ni učenika, ni studenata, ni Roma, ni Srba, ni Bosanaca, koje znam, a Slovenci … koji su nekad svraćali … gdje su samo nestali? Da nisu našli neko drugo mjesto, a nisu javili? Nažalost nisu našli drugo mjesto, a i ja ga još tražim, možda ga nađem… pa stoga i ovaj tekst!

Sad kad nema „Foške“ shvatiš zašto Pula nije grad, iako bi trebao biti po nekim vanjskim znakovima. Sve znaju što će uraditi s Muzilom, Uljanikom, koncesijama pulskog priobalja, a pojma nemaju što učiniti od grada. Imamo muzeje, galerije, kino, semafore, rotore i rotoriće, kanalizaciju u trajnoj izgradnji … a nemamo rivu i društveni život .. Ima i kazalište, koje u svakom gradu vrijednom tog naziva diktira društveni život ili bi to trebalo raditi, ali u mom gradu kazalište ne predstavlja ništa prosječnom građaninu.

„Jebo kazalište koje nema kazališnu kavanu u kojoj ćeš prodivanit s ljudima“ , reko bi Alija, kipar iz Hrboki. Gdje ćeš srest glumca, pisca drame, redatelja i njegovog groznog kritičara, biti svjedokom svađe glumica za ulogu ili za naklonost dramskog pisca ... nema tu nikoga, niti glumca, niti redatelja, a o dramskom piscu, možemo sanjati. „Foška“ sve nabrojano imala je – čak i okupljala.…

Je, ima kavane u IN Kazalištu, pa i menze ima, da ne kažem javne kuhinje – i to poslije svake premijere … Nažalost to je sve od društvenog života u gradu. Više kreativaca je živjelo, trošilo u „Foški“ za vrijeme njezinog trajanja nego u kafiću INK u istom vremenu…

Fali mi kad Grga s gitarom preko leđa uleti u „Fošku“, zastane i pita me što ću popiti! Nije bilo često ali me radovalo …

U kutu sjede Jašer i Jadranka uz „kafućino“ i raspravljaju o dnevnom prometu njihovog štanda na tržnici. Jašer je „odjahao u nebeske prostore“, a Jadranka nema s kime popiti kafućino. Do njih je znao subotom zasjesti akademik Goran, koga više nema među nama, s prijateljem Kinom i raspravljati o rumunjsko-slavenskim jezičnim dodirima i prožimanjima - a to mi baš fali.

Martin je uobičajeno otvarao dan u „Foški“ ali ga je i ispraćao s čašom crnog … i to mi fali, a fali i Martin. Povremeno je navraćao arh. Franc (Branko) s pričom o Metropolitenu i novoj opernoj sezoni u svijetu! Pričao mi o arhitekturi u našem gradu, a mene nešto sram. Mora da sam i ja kriv! Niti njega više nema među nama. Otišli nam zaslužni Slovenci, Srbi, Bosanci, Albanci, Romi… Hoće li netko doći – sumnjam, iako su mnogo pozvani?

Mi smo mjesto odlazaka… Svega ima, a FOŠKE nema", napisao je Galo i priložio video: