Dr. Tomšić: Sagledavši sve aspekte najbolji energent za Plomin C je ugljen

Hrvatski ogranak CIGRE-a (međunarodne udruge stručnjaka za velike elektroenergetske sustave)  u suradnji s Večernjim listom održao je 19. travnja na zagrebačkom FER-u okrugli stol s temom TE Plomin C. Na tu su temu predavanja održali su Davor Škrlec, Vladimir Jelavić, Mladen Zeljko, Marijan Kalea, Ivan Bobovčan i Željko Tomšić. U ovom broju donosimo izlaganje prof.dr.sc. Željka Tomšića.

„Uzevši u obzir nekoliko kriterija, poput onih strateško-političkih, ekoloških, ekonomskih i tržišnih pokazatelja, dugoročno moj bi izbor energenta bio ugljen“, reko je Tomšić. Kako je dalje naveo, odluka o gradnji nove termoelektrane vrlo je složena i s ozbiljnim rizicima, ali ipak je najgora odluka upravo njezino nedonošenje, jer dok se odlučuje između plina i ugljena kao energenta, vrijeme odlazi u nepovrat. Plin je svakako jedan od najvažnijih energenata, objasnio je Tomičić, no to povećava troškove uvoza, a ukoliko se gradi TE na plin, potrebno bi bilo izgraditi i nove plinovode.

Osim toga, ni plin nije bez CO2, njegova je emisija na 60 posto emisija iz ugljena, te se do 2035. godine očekuje da će i plinske elektrane morati primjenjivati tehnologiju za hvatanje i skladištenje ugljika (CCS).

„Ugljen će u zemljama u razvoju kao i u nekim članicama EU imati dobru budućnost, dobrodošao je u naš energetski miks te će biti vrlo relevantan u budućim desetljećima“, citirao je Tomšić izjavu Günthera Oettingera, povjerenika EU za energiju. Jedna od prednosti ugljena jest činjenica da je najrasprostranjeniji te ga, prema procjenama, ima za više od 112 godina. Za naftu se procjenjuje da će je biti za još oko pedesetak godina, a plina oko šezdeset godina.

PROIZVODNJA UGLJENA RASTE

Inače, proizvodnja ugljena globalno raste, pogotovo u Aziji. On je najbrže rastući energent u zadnjih nekoliko godina, a glavna mu je karakteristika ravnomjerna raspoređenost po svijetu za razliku od  nafte. Samim time, može ga se kupiti i uvesti iz mnogo više različitih zemalja. Također je značajno je da ga ima toliko da će njegova cijena biti jednaka dugi niz godina. Ipak, nafta je i dalje najdominantniji energent. Ona je ujedno i strateški energent jer je još uvijek nezamjenjiva u transportu te se to neće mijenjati u skorijoj budućnosti. Međutim, njezina se cijena vrlo često mijenja, dok je njezina najveća karakteristika koncentriranost na određeno, vrlo usko područje Bliskog istoka koji je nestabilano i pitanje je što će događati  narednih godina.

„Energija igra vitalnu ulogu u razvoju gospodarstva ali i u rastu standarda. To se najbolje vidi ako pogledamo potrošnju električne energije po stanovniku po pojedinim državama. Na taj se način lako uočavaju grupe siromašnih i razvijenih zemalja. Na samom se dnu nalazi Indija, dok Kina pokazuje veliki rast. Hrvatska je smo malo iznad svjetskog prosjeka po potrošnji primarne energije dobivene iz fosilnih goriva, a u nešto boljoj situaciji smo po pitanju potrošnje električne energije po stanovniku. U tom smo segmentu negdje na gotovo pola europskog prosjeka“, objasnio je Tomšić.

Ta nam činjenica govori da je danas energija zapravo mjerilo bogatstva. Svjedoci smo i neravnomjerne raspodjele potrošnje energije, pa tako 20% najbogatijih zemalja koristi 55% primarne energije. No, ako sagledamo potrošnju električne energije situacija je još drastičnija. Neminovno je da će dalje rasti potreba za energijom, pogotovo za onom električnom kao što je neminovna i potreba za rast bruto društvenog proizvoda.

ENERGETIKA JE GLOBALNA

Prema Tomšićevim riječima, energetika je danas postala u prvom redu globalna, dok je energija postala roba koja je tržišna u svim svojim oblicima. U novije vrijeme, zbog potrebe za energijom naglašava se njezina geostrateška važnost kroz pojam energetske sigurnosti. Nažalost, sve zemlje nisu jednako bogate energentima te se upravo zbog toga i postavlja pitanje njihove energetske sigurnosti, a ekologija i energetika su danas usko povezane, posebice kada se govori o efektu staklenika, odnosno borbi protiv klimatskih promjena.

Naime, oni čine glavninu u cijeloj energetici. Energetski projekti danas su postali međunarodni, njihovo je financiranje izuzetno skupo i složeno te zbog toga postoje mnogobrojni rizici za gradnju energetskih objekata. Odluka o gradnji elektrane sa sobom povlači mnoga pitanja od lokacije, izbora energenta i tehnologije, javnog mnijenja, značajka i pravila energetskog tržišta, stupnja regulacije energetskih djelatnosti, zaštite okoliša, sustava subvencija, uvjeta financiranja i potražnje za električnom energijom koja snažno ovisi o primjeni mjera energetske učinkovitosti, tehnološkom napretku, ali i promjenama navika potrošača.

Primarno su mjerilo za usporedbu novih elektrana troškovi investicije i nivelirana cijena električne energije (LCOE), odnosno aktualizirana cijena jednog kWh tijekom cijelog trajanja projekta. Ona uključuje investiciju, rad, održavanje, goriva i emisije. Tu je važan faktor upravo diskontna stopa te se ugljen i plin nalaze vrlo blizu. Za TE Plomin C odlučujući je omjer LCOE za opcije s ugljenom, odnosno plinom kao energentom. Problem TE na plin je visoki udio cijene energenta, jer u jednoj elektrani na ugljen cijena goriva iznosi 30 do 40% , dok je kod plina taj iznos prelazi 70%.

Rast kamatnih stopa stvara dodatne probleme te postoji strah da se kroz određeni projekt neće vratiti uložena sredstva. Novije pitanje koje dolazi do izražaja je potražnja za električnom energijom. S jedne strane, postoji za njom velika potreba, a u razvijenim se zemljama javlja jedna druga tendencija, pogotovo kao posljedica ekonomske krize. To je promoviranje energetske učinkovitosti, tehnološkog napretka i svega onog što smanjuje potražnju. Sve to može dovesti u pitanje ekonomičnost određenog projekta.

PAD POTROŠNJE U RAZVIJENIM ZEMLJAMA

Potrošnja energije u razvijenim zemljama blago pada za razliku od zemalja u razvoju gdje je vidljiv snažan rast. Primarna energija, odnosno fosilna goriva još uvijek su dominantni energent. Više od 87% energije koja se troši dolazi upravo iz fosilnih goriva. No, njihovi su resursi ograničeni te je zato važno pratiti to stanje, jer će i Hrvatska morati ići u utakmicu s mnogim zemljama za iste te resurse.

„Elektrane na tekući plin više gotovo nitko ne gradi“, napomenuo je Tomšić dodavši kako je  2011. godinu obilježilo značajan porast proizvodnje prirodnog plina u SAD-u, dok je s druge strane zabilježen njegov značajan pad u Europi. Svjetske cijene plina uglavnom su vezane uz cijenu nafte. Od 2009. godine u SAD-u vlada trend padanja cijene plina, međutim to nije slučaj u Europi te se procjenjuje da ta plinska revolucija uopće neće stići u Europu te neće promijeniti energetsku sliku Europe u kojoj će ugljen i dalje ostati dominantno gorivo za proizvodnju električne energije. (Danijela Bukvić)