Priča o onima koji su ostali i onima koji su napustili Pićan

Bilo je zanimljivo 15. ožujka poslijepodne u pićanskom Cenkiju slušati dvije priče o istom povijesnom trenutku nakon Drugog svjetskog rata, ispričane iz vizure onih koji su otišli, i onih koji su ostali. U sklopu Mjeseca pripovijedanja pred solidno ispunjenim prostorom govorili su Rakljanac Romano Valle, koji je gotovo cijeli život proveo u Americi do koje je doputovao preživjevši brodolom, i Juna Kiković, čija je obitelj ostala u Pićnu, ili točnije rečeno čija se majka zbog spleta okolnosti nije mogla vratiti u Italiju.

Priča Romana Vallea, izuzme li se preživljavanje brodoloma Andree Dorije, nalik je mnogim iseljeničkim pričama. S bratom je otišao u SAD gdje ga je čekao otac. Nakon što mu je otac koji je u SAD-u imao drugu ženu rekao da je nepoželjan u njegovom stanu, snalazio se kako je znao, zaposlivši se u jednoj tvornici, a pomogla mu je činjenica što je znao talijanski, a tamo je bilo i mnogo Talijana. Potom je osnovao je građevinsku firmu, oženio se Njemicom koja mu je rodila dva sina. Nekoliko se puta vraćao u Istru, a sada živi u Raklju. Sinovi u SAD-u, kako je ispričao, nisu previše zainteresirani za ovdašnje nasljeđe, a ne znaju ni jezik. 

Priča June Kiković pokazuje kako su oni koji su otišli teško proživljavali odlazak, ali i kako se mijenjala struktura onih koji su došli u njihove bivše domove. Naime, nakon Drugog svjetskog rata gotovo cjelokupno stanovništvo stare pićanske jezgre, koje je govorilo talijanski, je otišlo, a u njihove kuće useljeni su stanovnici okolnih sela koji su govorili hrvatski. Jedna od pet, šest obitelji koje su ostale bila je ona June Kiković.

"U noćima nakon odlaska priča se kako su se u starom gradu izdaleka vidjele svijeće, uglavnom od ljudi koji su sa svijećama pretraživali prazne kuće u potrazi za vrijednostima koje su ostavljene. Čula sam da je mnogo vremena kasnije došao čovjek iz Italije i podigao jedan kamen u zgradi u kojoj je danas Općina, problijedio i počeo plakati. Kasnije je govorio da je onaj tko je uzeo ono što je bilo ispod, riješio svoju egzistenciju, i onu svojih potomaka", ispričala je Kiković.

Njena je majka otišla u Trst kod tete, no kasnije se morala vratiti jer joj je majka oslijepila, a otac postao invalid. Ipak, kako je ona bila jedna od rijetkih koji su ostali, talijanske obitelji koje su šezdesetih godina nakon otvaranja granica nostalgično posjećivale ove krajeve, često bi odsjedale i posjećivale upravo Juninu obitelj. Kada bi netko iz tih talijanskih obitelji došao na ideju da jednu noć prespava u svojoj bivšoj kući, kod novih stanara to ne bi naišlo na dobar prijem.

Struktura stare jezgre ponovno se počela mijenjati, jer su ljudi kupovali parcele i gradili kuće, a u staru jezgru ušli su stanovnici iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, mahom rudari. To je, priča Juna, dovelo do još veće promjene kulture, vjere i drugih navika u jezgri.

Razgovor u Cenkiju moderirala je Nuša Hauser, a susret s Valleom i Kiković bio je drugi u nizu od tri događaja. Prvi je bio susret s Robertom Razzi na temu "Žene u borbi" a za kraj ožujka predviđen je susret s Aleksandrom Bančićem. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)