"Godinama sam slušao pohvale o ovom restoranu. Napokon sam ga posjetio'
Godinama sam slušao same pohvale o ovom restoranu od prijatelja koji kuću imaju u nedalekom Vinkuranu. Uopće kad malo bolje razmislim, u Puli i njenoj bližoj okolici desetak je jako dobrih restorana (u nedavnoj prošlosti su ovdje bila i dva nažalost zatvorena neprikosnovena visokokategornika), od kojih se neki ubrajaju među najbolje u Hrvatskoj uopće. Po tome je ovaj sam vrh istarskog poluotoka gurmanski raj s koncentracijom kulinarske kvalitete kao rijetko gdje u nas. Vodnjan, Banjole, Fažana, Peroj, Pomer, pa onda nedavno ovdje predstavljeni obiteljski restoran u Raklju, uključujući barem četiri u samom gradu Puli, poticajna je brojka za svakog ambicioznog gurmana koji želi hodočastiti samo desetak ili koji kilometar više uokrug istarske metropole, piše poznati gastro kritičar Radovan Marčić u recenziji restorana Fra&Kat u Premanturi za Jutarnji.
Ovaj u Premanturi koji nosi ime sastavljeno od početnih slova djece (Frank i Katja) bračnog para koji ga vodi već dvadeset i osam godina, još je jedna potvrda da u hrvatskom ugostiteljstvu najbolje funkcioniraju obiteljski restorani. Uz njih je ovdje i kćer u ulozi glavne konobarice. Gotovo sve što sam s društvom jeo bio je jako dobro spravljeno i sigurno je, da ga bez straha možeš preporučiti kad te netko pita gdje dobro jesti. Nismo bili nimalo nježni s naručivanjem, pa kako smo pojeli pola ribljih jela s njihova jelovnika, u gornju sam tvrdnju prilično siguran. Za predjelo smo jeli gotovo cijeli objed, piše Jutarnji.
Prijesne dondole servirane na ledu i cijeli škampi očišćenih repova jako blago začinjeni paprom i preliveni tek kojom kapi maslinova ulja mora da su bili ravno iz mora. Tanko na ploške rezana hobotnica koju nazivaju tagliatom s jednako tako rezanim crnim maslinama s nešto rikule i maslinova ulja jedan je od okusno boljih glavonožaca koje sam pojeo u svojoj jedačkoj karijeri. Od svih jela bila najmanja okusna i uopće kulinarska atrakcija bila im je pašteta od ugora. Začinjena klasično, s dodacima koji su prekrivali ikakvu mogućnost da se dođe i do natruhe teka ugora. Mogla je to biti pašteta od bilo koje ribe. Sve što je slijedilo bilo je kulinarski smislenije i u teku i ideji puno, puno atraktivnije od ove paštete. Kozice aglio, olio, peperoncino, dakle izvedenica slavne tjestenine u promijenjenom glavnom sastojku može stati uz bok svakoj ozbiljnoj kuharskoj kreaciji. Kozice su servirali u malim bakrenim tećama. Nekoliko njih kratko šufigano obilato u ulja s krupno rezanim češnjakom. Jako pikantno i pamtljivo. Unikatni su im bili i poveliki škampi koje pobrašne pa prže u dubokom ulju. Nazvali su ih “škampi na ribarski”. Da li su ih tako stvarno pripremali ribari ili ne, svejedno je.
Dondole koje smo prije jeli sirove ponovili su u kuhanoj varijanti. Bolje reći jedva kuhanoj, jer su ih samo kratko otvorili na pari, pa onda na ono malo mora što je ostalo u njima dodali još i par kapi maslinova ulja. Delikatno! Što se gladi tiče, “glavno jelo” bilo je sasvim nepotrebno. Unatoč, nismo požalili. Dapače, na stol nam je stigla padela s još jako dobrom interpretacijom klasičnog uzmorskog jela - šufiganim lignjama.
Ovi glavonošci rezani na kolutiće kuhani su u toću u kojem je samo maslinovo ulje, a na kraju kuhanja dodano bijelo vino. Uz potvrdu koliko je jednostavnost u kuhanju superiorna svim načinima kuhanja kad je riječ o ulovima iz mora. Toke od palente koje su upile šug bile su dobra okusna varijacija na temu. Iako sam ih na sličan način već jeo, ponovno još jedno jelo za zapamtiti, najviše po privlačnim okusima. Kako je ovdje tih jela koje ću pamtiti zavazda bilo više, sigurno je da je ovo još jedan samosvjestan istarski restoran gdje gazde točno znaju što žele, u kojima okusi nastaju s namjerom da se bitnije izdignu nad prosjekom, piše Jutarnji.
