Foto 'Poli nas briškula živi vječno! U Kanfanaru i Žminju užanca je propala, a u Sveten Petru greju samo h maši'

Briškula i trešete žive vječno! Barem ako pitate ekipu iz kafića "Poli bulin", tu u pazinskoj boćarskoj dvorani. Majstori, mahom umirovljenici, nalaze se uz tradicionalnu kartašku igru četiri puta tjedno, tuku, strišaju i motiraju karige, marno skupljajući punte za pobjedu, e ne bi li štogod popili na račun suparničkog dvojca. To je sav ulog. Čisto da bude zanimljivije. A najvažniji su, naravno, druženje, ćakula i zalijevanje zdravog duha.

Tako je bilo i te nedjelje, kad smo đogadore posjetili u njihovom igračkom carstvu. Na tri stola briškula, a jednom remi. Recept već isproban: na jogu, u zimskoj ligi, boća teče za bulinom, a na stolu, u toj vječnoj ligi, arš jaše tricu.

„Dvojke!“, akužaje Renco Škrgat, da svi čuju.

„Ma ča sve četire? Ča već sve imate?“

„Vero pak da! I obavijesti, te molin, kumpanja da su počele trešete“.

Kajle sa stilom

Spuštaju se kajle, eto tako sa stilom, bez povišenih tonova i ikakve napetosti. Čini se kao da vas je dobrohotan netko posjeo u fino ugrijani vagon u vlaku koji klopara pitomim krajolikom, da uživate u kumpaniji i da vam se ne izlazi na idućoj, ali ni na onih sljedećih nekoliko stanica. Ugodno vam je i oku i srcu.

Rijetko ćete gdje danas u Istri naići na ovakav prizor, da se karta sve u šesnaest u oštariji. Uvijek na nekoliko stolova. Zato smo, zapravo, i stigli ovdje.

„Ma nideri, moj, ni tega više. U Kanfanaru je propalo, u Žminju anke, u Sveten Petru, tamo greju samo h maši… Jedino ku kakova oštarija učini kakov turnir...“, potvrđuje našu tezu Supetarac Boris Jurman.

„Nama je uvo sve! Aš jedino je tu mesto kamo moramo igrat u Pazinu, dok druge općine imaju prostorije za penzionere. Domaćini su super! Ča bimo da ni njih? A kad bi svaki dan delalo, bi bilo još bolje. U te druge dane, napravimo đir po Pazinu, popijemo kafe i gremo doma, a ča drugo!?“, kaže pak Boris Forenbacher.

„Moraš nedere zgubit vrime. Bolje to nego da smo doma sa ženami pred televizijon“, dobacuje netko iz društva.

Cela žurnada

Sa sjetom se prisjećaju vremena kad se špilala koncina, „igra koja je izumrla“. A unatrag dvadeset i više godina, tu preko puta, u oštariji „Pod lipom“, briškula se, kažu, igrala na najmanje deset stolova.

„Igralo se je od četiri do deset ur, jenu celu žurnadu“, veli Riko Mandić.

„Prvo si mora čekati da penzioneri odu doma, da biš naša mesto. A danas se neki put ne moru spraviti nanke četiri za briškulu. Ovi stariji su nan partili, mi smo sad zustali najstariji ki igramo. Dok je nas, ne se zatare užanca“, primjećuje Forenbacher.

Njega će kompanjoni ocijeniti najboljim igračem. Pa ga pitamo što je najvažnije u briškuli i trešeti?

„Pamtiti karte, punte, to moraš… Ku imaš kartu, je dobro, a ku ne, moreš nešto ovako malo na znanje i ku ti se složi… Ma ku nimaš niš, moreš komotno gledati u štuk“, otpovrnuo je barba Boris.

„Znati igrati“, „Imati arša, tricu i rela“, „Svašta je tu bitno, briškula ti dojde kako politika“, redaju se dalje odgovori kibica, ima i filozofski nastrojenih, primijetili ste.

A mladi i briškula?

„A oni imaju uvo“, odvraća Forenbacher i pokazuje mobitel.

„Igraju, igraju oni med sobom, kadi poli ognjišća, ni straha“, dopunjuje ga imenjak.

Ovo je penzićima sve

Dajemo riječ i domaćinima, konkretno Margariti Žgrablić, koja kafić drži sa suprugom Darijom.

„Ovo je nešto ritko ča živi u Pazinu. Jer, navečer u nedilju, a i općenito, nimaš kamo poć u gradu. Tu vajk nekega najdu i prema njima se niki ne odnosi kao prema starcima, imaju svu komociju. Moru čagod. Neki dojde na harte, neki gledati utakmicu na televiziji, ili samo na po ure kega viti, da ni stalno doma“, priča Margarita, odmilja Megi.

Kazuje nam da umirovljenici imaju i dnevni boravak u Spomen domu, koji radi prijepodne, gdje se također mogu družiti, pročitati novine…

„Ali oni reču da njih to ne zanima. Oni vole biti kadi nisu samo penzioneri, nego i boćari i mlaji ljudi, da se ne osjećaju izopćeni… Reču da je tamo 'za ženske'. Ovo je njima sve! I realno, u odnosu na primanja, ni im problem potrošiti kakov euro za društveni život, za ono ča im pričinjava zadovoljstvo. Magari, ta pijača ni uopće bitna u ovoj priči…“, zaključuje Megi, a mi se složismo s njom, netom prije negoli ju je opet zazvao žedan netko…

Galerija (8)