Sin moj, šteta hititi ća

Mama Ana sjedila je na fotelji i slušala sina Ivana koji joj je rekao da popodne stan u kojem ona živi dolazi počistiti jedna starija gospođa. Ona je nedavno slomila ruku i sama ga nije mogla održavati kako je to dotad radila. Otkada zna za sebe, briga za stan njoj je svakodnevna, uobičajena obaveza.

"Mama, u pet popodne dolazi ta žena", dobacio joj je Ivan na odlasku, uz primjedbu, znajući kakva je mama, da do tada ništa ne dira ni ne čisti.

Nije prošao ni iza ugla, ona se već pokrenula. Čistačica je uljez u njenoj kući i zato je odlučila da nikako neće dozvoliti da gornji dijelovi ormara budu prašnjavi. Saznat će se, među susjedima, a njoj će to onda smetati. Jednostavna, skromna, nenaviknuta na takvu pažnju i uslugu, osjećala se neugodno od pomisli da netko i u najboljoj namjeri boravi u njenom životnom prostoru. Privukla je stolac ormaru, polako se popela na njega, lijevom, slomljenom rukom pridržavajući se da ne padne. Desnom je držala krpu i skupljala prašinu. Nije joj bilo lako, mučila se i… naišla na nešto na vrhu ormara.

Privukla je to k sebi. Tablete, pobrojala je četiri vrste. Prošao im je, koliko je uspjela vidjeti, rok trajanja. Onima za želudac odavno, pred više od godine dana. Polako, oprezno, spustila se sa stolice i sjela na nju. Uspuhana, zadovoljna što je barem jedan ormar počistila, prinijela je ustima čašu vode. Puna tri decilitra. I onda je jednu za drugom, zalijevajući ih malim gutljajima, progutala sve tablete koje je pronašla. Potpuno zdrava, unijela je u sebe njih sedam raznovrsnih, za sasvim drugačije bolove i bolesti. Ubrzo je usnula. Prespavala je dolazak čistačice. Jadna žena je zvonila, a ona je nije čula. Probudio ju je tek dolazak sina Ivana, Heraka, Porečana.

"Mama, pa što je s tobom, zašto čistačici nisi otvorila vrata", ljutito je dobacio.

"Sin moj, san zaspala, duboko, dugo, ne znam što mi je bilo, forši sam bolesna", rekla je Ivanu. Izgledala mu je sivkasto.

"Šta si pojela, možda nešto krivo", više je pitao sebe nego nju.

"Ma znaš, neke tablete sam našla i popila."

Upalila mu se lampica! Tablete, na vrhu ormara. Brzo je otvorio kantu za smeće. Pogledao je na svakoj od kutijica koja je za što. Bile su (pra)stare.

"Mama, zašto…", nije stigao dovršiti pitanje.

"Sin moj, šteta hititi ća!"  

Iskrena, istinita rečenica, koja precizno objašnjava što se dogodilo, i tko je što rekao, te ulazi u istarsku legendu. I baš tako se dogodilo, do slova, potvrđuje Ivan. 

Nije znao nasmijati li se ili od muke zaplakati. Nije znao ni odgovor na pitanje je li mamina opasna i nepotrebna konzumacija lijekova, samo zato da ne bi bili bačeni, ona poznata istarska filozofija odgovornog života, gdje se ničega olako ne rješavaš, ili je to iritantna istarska škrbnost, štedljivost i nerastrošnost, pretjerivanje koje graniči s bolesnom škrtošću. Iskreno, kao da je to neka razlika.

Zaključio je da je sve u redu ako ta škrbnost/škrtost proizlazi iz skromnosti danas, neimaštine jučer i brige za sutra. Onda to još i ima smisla, može se opravdati poviješću, tradicijom i odgojem.

Ipak, ostao je neopredijeljen, na pola puta između škrbnosti i škrtosti, nedovoljno uvjeren u jedno ili drugo. Shvatio je da je bolje ne inzistirati na točnom odgovoru. To što je mama rekla Ivanu prava je, autentična, pomalo zaboravljena Istra i njeni stari. Sve je to bila uglavnom sirotinja, navike su ostale, ne nužno loše, više simpatične, ali i indikativne. Možda najbolje ocrtavanje karaktera i duha Istre, a ima tome već skoro tri desetljeća, plakat je kojim je Poluotok bio obljepljen – "Škrta zemlja čuva svoje blago".

Prevedeno, u jednoj od varijanti: Istra čega i ima, nema puno, nema dovoljno. I zato polako troši, što ne moraš, nemoj. Štedi…