Bili smo u lovu na kapitalce. Uz zapadnu obalu Istre love se najveće tune na Jadranu

U lovu smo na tune. Nema ljepše stvari na ovom svijetu, barem za potpisnika ovih redova, nego kad se čovjek s brodom otisne na pučinu. Na moru vlada poseban mir. Pogotovo na 11. milji vanka od Rovinja. A kad još za timunom imate lisca kao što je Vito i njegovu posadu u vidu Denisa i Davora, onda je gušt zagarantiran.

Da se razumijemo, nisu oni nas svojevoljno pozvali na brod. Ispalo je da smo im se nekako nametnuli. To je bila njihova žrtva pred međunarodno natjecanje u lovu na veliku ribu – TunIstra, koje će se održati od 11. do 14. rujna (a možda i do 15., ako u četvrtak vrijeme ne bude dozvolilo izlazak na more) u, široko rečeno, porečkom akvatoriju, a zapravo na otvorenom moru ispred Poreča pa sve do Rovinja. Svaki je brod, koji je organizatorima bio na raspolaganju, u utorak ugostio novinare i sponzore ne bi li i sami doživjeli što znači ići u lov na tune. Moćni štapovi, još moćnije makinete, sve u tom ribolovu izgleda tako da je i potpunoj neznalici jasno da se neće loviti, da odemo u krajnost, špari, nego neke mrcine s kojom će borba trajati barem sat vremena, ako ne i duže. A za to treba imati force, kako u rukama, tako i u štapu.

Vito na brodu ima štap od 130 libri. E to je zaista čvrsto kao motka Armanda Duplantisa. Možda i najjači štap na porečkom natjecanju. Da biste imali takvu opremu, morate izdvojiti prilično novca. Ništa u lovu na tune nije jeftino. Sve mora biti dovoljno izdržljivo da ostane čitavo kad se na ješku zaleti predator od preko 200 kilograma. A takvi u ovom akvatoriju nisu rijetki. Naprotiv, kažu nam iskusni tunolovci da se uz zapadnu obalu Istre u ovom periodu love najveće tune na Jadranu. Ne možemo ni zamisliti kako izgleda borba s mišićnim torpedom koji se bori za vlastiti život.

Na to ćemo iskustvo morati još pričekati. Jer ovaj put nismo bili te sreće da nam se tuna, ma i jedan primjerak, ukazala makar na sonaru. Pojavio se, doduše, jedan trag. Svi smo se poveselili, ali su se onda kraj prekrasnog Pićuljanovog Raba 880 pojavili dupini i entuzijazam je splasnuo. Nije da smo prestali brumivati (bacati srdelu, bilo samljevenu u pastu ili izrezanu na komadiće, u more), ne daj bože, ali domaćini su nam iskreno htjeli pokazati barem mali djelić adrenalina koji ih tjera na pučinu. Ali nije svaki dan ribolovno uspješan. Ne bi onda ni bio gušt odlaziti na more ako je sve servirano kao na pladnju. Zato smo u jaceri imali dovoljno hladnog pića za okrjepu. I domaćine koji su bili puno više nego samo kurtoazni.

I što ćete kad nema borbe, kad sonar šuti kao najgora izdajica, no potegnuti priče o izgubljenim ulovima. Vito je jedne godine upravo u ovom akvatoriju izgubio veliku tunu tako što mu je najlon puknuo na spoju gdje škale od broda ulaze u more. A već je bila nadomak broda, izmorena, gotovo da se bezuvjetno predala. I što je napravio nakon tog nemilog događaja? Pa maknuo je škale s broda. Logično. Kad ste vidjeli zagriženog ribolovca da se brčka u kakvoj pješčanoj vali u koju se ljeti sjate horde dnevnih izletnika? Samo ako je napro grdo na moru.

Nekoliko sati s Vitom, Denisom i Davorom, koji su s, opet široko rečeno, s Puljštine, bilo je fenomenalno iskustvo. Zanimljivo je da se tim sportom bave ljudi potpuno različitih zanimanja i interesa. Ima tu doktora, privatnika, radnika, a prije isplovljavanja susreli smo i jednog poznatog istarskog maslinara. Sve njih povezuje strast za big game ribolovom. Djeluju poput skladne obitelji koja uživa u svakom trenutku zajedničkog druženja. Ako nam ne vjerujete, svratite ovih dana do Poreča, doživite vaganje tuna, popričajte s ljudima i bit će vam puno toga jasnije. Uostalom, ne odvija se sva akcija na moru. I na kopnu će od 13. do 15. rujna biti itekako veselo uz bogati program Tunalicious Street Food Festivala.