Istarski Robinzon svijet je proputovao bos, a najljepše mu je u uvali pored Bala

Bio je u pustinji Mohave, posjetio Meksiko, Indiju i egzotična otočja. Sedam godina putovao je svijetom doslovno bos. Vrlo rano shvatio je da želi minimalistički život u prirodi. On je istarski fotograf i svojevrsni Robinzon. Kaže da ga kao osobu najdublje dotiče - more. U najdražoj mu uvali u priobalju Bala potražila ga je za HRT Dorina Tikvicki.

Sve je započelo kad je prvi put otišao od kuće, s 13 godina, s vrećom za spavanje pod miškom i s par lubenica pokupljenih usput. Na stijenama uz more iskusio je slobodu življenja pod otvorenim nebom. A onda je uslijedila odluka za cijeli žvot.

- Kad mi je bilo dosta grada, kad sam osjetio taj jaki zov da se vratim prirodi, baš da idem živjeti u prirodi kad sam s 19 otišao iz Pule, iz grada, onda sam došao ovdje živjeti, kaže Igor Drandić.

U uvali svog djetinstva uz more sklepao je kućicu od drvenih naplavina, a onda je kamen po kamen, nastajala ova koja još i danas stoji.

- Kamen po kamen, baš ono bez metra, bez ikakvog plana bez ičega, samo sam skupljao kamenje i polako počeo gradit. Ovdje sam proživio puno, baš puno godina, par desetljeća. Po pola godine sam živio ovdje, a pola godine sam putovao po svijetu, kaže.

U vrijeme svojih bosih putovanja svijetom, bez cipela, bez novca i bez prtljage, stigao je do Havaja ostvariti svoj san - plivati s dupinima.

- Jedno 60 - 100 delfina sat vremena je oko mene plivalo. Na dotik ruke uz mene su plivali. To mi je bio veliki san. To je za mene nešto božansko, lijepo, kaže.

Najljepše je ipak u uvali djetinstva. Njoj se uvijek i iznova vraćao i tu, na svome moru, odlučio ostati.

- More, more je u meni, ja sam u moru. Mi smo jedno, kaže Igor. 

Možda ne možemo, a i ne trebamo svi živjeti poput Igora, ali neke od njegovih savjeta trebali bi slijediti.

- Svi smo povezani, sve što bacamo nam se vraća. Zato zaista molim ljude otvorite srce, zavolite more, uživajte ga, sprijateljite se, grlite to more, čuvajte ga, cijenite ga, poručuje Igor.