Odjebao nas je Radojica Marković
Odjebao nas je Radojica Marković. Jer ne može se za ovog pulskog doktora sitotiska jednostavno reći da je umro. Nikako. Popizdio bi. Radojica nas je odjebao. Pokazao nam srednji prst, koji mi je toliko puta i u životu pokazao da sam napamet naučio svaku devijaciju na njegovom noktu, i otišao.
Teško je Radojicu opisati nekome tko ga nije poznavao jer bi mogao steći pogrešan dojam da se radilo o nadrkanom čovjeku, a zapravo je samo bio uvik kontra. I to ne samo zato da bi bio kontra, iako je bilo i takvih situacija, već da bi natjerao sugovornika da sagleda stvari i iz druge perspektive. Na tržnici bih ga sretao uvijek s đornalom pod rukom. Tada sam još radio u tiskanom mediju i Radojica nije propustio priliku da svaki put kad se vidimo pljune na tu tiskovinu, iako ju je svakodnevno čitao, i zavrti zabrinuto glavom uz njegov poznati sarkastični osmijeh.
Nakon operacije grla iz njega nije dopirao zvuk, već bih morao pratiti pomicanje njegovih usana da bih pohvatao što želi reći. Takvom čovjeku oduzeti glas bilo je ravno najneslanijoj šali. Ali naviknuo sam se i na to. Jer puno mi je značilo stati s njim i proćaskati o ljudskoj gluposti, tako raširenoj disciplini u našem društvu. I nikada nije odustajao od svog sarkazma. Ni kad situacija možda i ne bi bila zajebantska. To moraš poštivati. Nedavno mu je, nakon što je završio u bolnici u teškom stanju, Livio Morosin, barem mi on tako priča, donio bocu rakije, a ovaj mu je naravno na to pokazao srednji prst.
Jedna od meni najdražih pjesama Francija Blaškovića posvećena je Radojici. A u njoj tek dvije riječi: I piti, piti, piti, piti ćemo, piti, Rade, piti. Uz nježnu glazbenu pozadinu. Tako melankolična stvar da me prođu trnci.
Rade sigurno ne bi bio sretan da se o njemu piše nakon što nas je odjebao. Nije želio da se o njemu piše ni za života. Volio je živjeti u nekom svom svijetu pa ako se možeš u njega ukrcati, u redu, ako ne možeš, tko te jebe. Ali sad mi ne može reći: Mali, 'ajd ti lijepo nekog drugog zajebavaj. A volio bih da mi to kaže. Volio bih da sam se još koji put mučio čitati s njegovih usana sve te izljeve grubih riječi koje su zapravo bile nježne. Rade mi je uvijek strpljivo ponavljao one riječi koje nisam pohvatao. Prstom bi mi pokazivao na svoje usne kao da je želio reći: Dobro, koji je tebi vrag, zar ne vidiš što izgovaram. Takav je bio Rade, pun oksimorona. Zato još jednom ponavljam – Rade nije umro, on nas je odjebao. (Bojan Žižović)
