Toni, fameja, nogomet i Mate
Nisam jučer bio na Tonijevoj utakmici. Ključnoj za ulazak u viši rang, Drugu ligu. Naravno da je njegov Uljanik pobijedio. Požega je pala. Taj čovjek ne gubi. U sve što radi ulaže toliko truda da mu rezultat nikad ne izostane.
A nisam bio na Uljaniku ne samo zato jer sam znao da će pobijediti pa mu moje prisustvo i neće bog zna što značiti. Prije svega nisam bio zato što je nećak, mali Mate, slavio prvi rođendan. Prednost ide fameji, a ne nogometu (Tonijevo učenje). Mogao sam izostati, ionako sam furešt, ne bi nitko ni primijetio. Ili bi, pa bi ispod glasa rekli – "e gle njega, nije ni došao u fameju, i već giba, sve mu je važnije od nas". Što ćeš, nema druge, ostaneš, a Tonija potisneš u drugi plan, smjestiš u udaljeni dio mozga. Samo privremeno, nadoknadit ćemo to…
Rođendansko okupljanje bila je polumasovnjača, pedeset ljudi. Martin to uvijek tako napravi: red ćevapa, red pljukanci, domaće šugo i meso bez žilice. Naša muzika, dobra atmosfera, nepretenciozno. Puno buke, previše djece, jure, luduju, ne gledaju kuda ih noge nose. Stalno uzdišeš, samo da netko ne padne. Ne možeš se opustiti.
U jednom trenutku, brižan, Martin je valjda htio nasmijati okolinu. Pustio je narodnjak, samo u tragovima, par taktova. Čak su i djeca zastala, konsternirana. Načas, od nelagode, i struje je nestalo. Zemlja se prestala okretati oko sunca. Pogledali smo ga, svi. Martin, koji ti je…? Teško će se iskupiti, ta će ga sekunda gluposti pratiti godinama. I dilema: jel' to stvarno bila greška ili je na mala vrata u tradicionalnu istarsku fameju htio ugurati Karleušu, micu cicu?
Stvar je spasilo niti trogodišnje dijete. Pametno, mudro, ne na oca. Aurora je uzela mikrofon i sve odvela u drugom smjeru. Spontano, Jelenići su preuzeli muziku, mala glas, Martin se uzvrpoljio i krenulo se dalje. Sreća njegova da je mala na didu, igračica. On, sve po svom, i sve dobije. A ja moram popuštati, nikada ne dobijem ništa od onoga što poželim. Recimo, na ovakvim druženjima, uvijek me zapadne - nagrada ili kazna, pitanje je sad - da smo pod Ladonjom stara i ja. Nevenka, znaju je. Tko ne zna, puno je toga propustio. Ima koju godinu više od mene, ali baš se lijepo nadopunjujemo. Mi smo kao dvoje djece i ona situacija kad mlađe izborom igre ugađa starijem. Dakle, ja njoj popuštam. Gotovo. U podjeli uloga mi smo si na "vi" i "ti", tko kome što i kako, naša je tajna. Binarno smo u redu, nismo "ovo", "ono", "to"... Iako, ja mogu biti sve. Svejedno mi je. Budi što želiš.
U filozofiju i snagu fameje, otkad sam došao u Istru, uvjeravao me upravo Toni. Po njemu, ništa nije važnije od toga. Zato sam izostao s utakmice. Shvatit će. Prijateljujemo godinama, napunit ćemo uskoro i desetljeće. Ne slažući se oko puno toga često vodimo rasprave na granici sukoba. Padne i pokoja teška riječ, nije da se štedimo kad se ne razumijemo.
A onda, pomirba, na njegov račun: malo pršuta, mižo… "Šu, šu, ne seri", tako uzvrati kad sam u pravu, a to je puno češće nego što sam u krivu. Nekad namjerno izgubim, samo da on pobjedi, zbog dojma. E drago mi je za njega i Uljanik više od svega. Dokazao je snagom volje i brigom za zajednicu što se sve može, kad se hoće i kad se vidi cilj. Moj frend, Toni Bokaporta. (Robert Frank)
