Foto Moderno kazalište uplovilo u pulski hram umjetnosti

Glumački pečat dua Đokić & Korani je putem Fosseovog poimanja hladnog nordijskog odnosa majke i djeteta ostavilo pulsku publiku na večeri premijere u INK-u začuđenu, pomalo izgubljenu u traženju razloga, ali i upletenu u samu mrežu fabule, koju je tako britko i empatično na scenu postavio Matija Ferlin. U tako (ne)čisto (ne)definiranom odnosu majke i sina, gdje ukoliko nisi dobar roditelj prije začeća, poslije rođenja i tijekom samoga odrastanja, bivaš naprosto izbačen iz igre zvane život poslije dolaska na svijet. Utjelovljenje takvih likova maestralno su izveli Jadranka i Ugo, tako duboko, psihičkim i fizičkim maksimalnim angažmanom uvlačeći publiku u samu srž radnje koja je teška, mučna, ali nadasve (ne)realistična i (ne)pravedna. Sa minimalnim govorom tijela i gotovo za Uga nepostojećeg teksta, Jadranka uspijeva publiku barem malo uvući u sadržaj i u ispriku njezina lika Zašto je odabrala životni put bez svoga sina pored sebe. Mladost, nedoraslost, strah, želja za obrazovanjem?

Jesmo li spremni znati? Kao roditelji, kao djeca? I otkuda započinje priča o Majkama? Jesu li sve Majke dobre Majke? Što znači biti dobra Majka? Kako djeca odrastaju? Jesu li djeca dobra bića? Imaju li međugeneracijske empatije? Sakralna tema svakodnevne sadašnjice milijuna obitelji u svijetu, posebice uvlačeći religiju i Boga u naše postojanje. Upravo se zato može reći da je novi umjetnički voditelj INK-a, Gradskog kazališta Pula, Matija Ferlin, ovom predstavom dao veliki zaokret u smislu dramskoga programa kojega smo navikli gledati.  Novi početak svijeta koji ulazi u kazalište i biva propitkivan sa velikim temama. Moderni teatar vladao je kazališnim daskama.

Početak je to samo čitave programske vodilje pod nazivom „Oda Mladosti“, kojom će se dati veći značaj upravo mladim ljudima na kazališnim daskama, kako na sceni, tako i u publici. Ode koju Ferlin objašnjava putem stare Grčke, te vidi kao onu koja sadržava napetost između želje da ispuni svoju funkciju, da referira na nešto i da joj adresat bude prepoznatljiv, drugim riječima da ostane skladan književni žanr kojemu su namjena i idejni razvoj u ravnoteži. Od mladih i za mlade, od tematike do glumaca. Mladih, koji su ponekad lišeni prava sudjelovanja u društvenom ili političkom životu, oni koji su kontaminirani nekom osobitom vrstom odraslosti koja označava istovremeno i zrelost i djetinju radoznalost.

Lik Djeteta u predstavi, Djeteta koje više nije Dijete, ali još uvijek radoznao i otvoren, smireno odvaguje mogući i nemogući oprost Majci koja ga kao maloga ostavlja na skrbi baki i djedu. Dinamika priče, mogućeg zapleta i raspleta nije u ovoj formi definirana, što gledatelju daje mogućnost imaginacije putem svoje osobne „prakse života“. To je priča bez klasičnog zaključka, tako da i nakon predstave fabulu nosiš kući u svoj dom, i tada nastaju propitkivanja. Što je točno? Što je netočno?  Da li se nekoga može osuđivati? Tko smo mi da sudimo? Nitko i ništa.

Međutim kod mlađe generacije propitkivanja su tu i to postaje ubrzani proces. Nema zastarjelih pravila igre. Upravo se pojam djetinjstva spram pojma svijeta odraslih ogleda u spomenutoj odi radosti koju zajedno sa likovima, Majkom i Dječakom, publika osjeća kroz sve pore tijela. Prikazana (Ne)Greška, (Ne)Ljubav, (Ne)Mržnja, (Ne)Empatičnost, (Ne)Indiferentnost, (Ne)Krivnja, (Ne)Osjećajnost, (Ne)Strah, (Ne)Dorečenost, (Ne)Odvajanje, (Ne)Pripadnost, sve su to samo konstantna traženja ljudskoga duha, ega, karaktera, djelovanja i htjenja. Ljubav ostaje, ona za samoga sebe. Uvijek. Novi je to oblik nesebičnosti. Novi svijet, novi ljudi, nova Djeca, nove društvene norme; brze, jasne i djelotvorne, bez uvlačenja.

Minimalizam je iz djela prenesen na scenu. Čistina, (ne)boje, minimalna scenografija, jednostavnost kostima, stavlja upravo taj odnos Majke i Djeteta  u centar svega, čime je usredotočenost publike najjača. Gotovo da nastaje čaroban suodnos publike i glumaca, postaju jedno. Zajedno pričaju priču, uvlačeći se u psihološke momente, preokrete i strah za dalje. Ima li dalje? Ima li nastavka? Kakav će biti? Hoće li se spojiti njih dvoje i učvrstiti prirodan, Bogom dani odnos Majke i Sina ili? Zašto? Čemu? Zašto oprostiti? Može li se oprostiti? Je li praštanje postala ustaljena forma ljudskoga ponašanja ili se nove generacije drugačije odnose prema napisanim društvenim normama? Jesu li mladi danas zapravo stvarno slobodni? Zasigurno, nešto se otvara, mutira i mijenja. Glas Mladih glas je sutrašnjice koji osluškujemo desetljećima, ali to je Dijete sada tu. Već djeluje. Među nama je. I u nama Majkama. (Piše: Doris Cerin Otočan)