Diana Majcan, super-majka iz Buzeta

Dunja je držala medalju i po prvi puta progovorila u vrtiću

0
Diana i Dunja Majcan
Diana i Dunja Majcan

Ovo je priča koja osim što je inspirativna i motivirajuća također je i jako fascinantna, a govori koliko je jaka i moćna ljubav i povezanost majke i djeteta. Svi znamo da je ljubav majke prema djetetu bezuvjetna i neopisivo snažna, ali ovo što je majka Diana Majcan iz Buzeta napravila za svoju kćer Dunju Majcan stvarno nas je dirnulo.

Dunja je djevojčica od sedam godina koja boluje od rijetkog Pierpont sindroma od kojeg boluje svega 30-ak ljudi u svijetu. Kod Pierpont sindroma je karakteristično da nedostaje dio 3. kromosoma, što se naziva mikrodelecija 3. kromosoma, također to je rijedak poremećaj karekteriziran kašnjenjem u razvoju, specifičnim crtama lica, gubitkom sluha, autističnim spektrom i poteškoćama u hranjenju.

Dan kada se obilježava za oboljele od tog sindroma je 16. rujna jer je na taj dan 1997. godine po prvi put otkriven pacijent koji boluje od njega. Dunja se liječi u Belgiji gdje se nalazi glavni centar. Nakon što je cijela trudnoća bila uredna dogodile su se komplikacije na porodu kako kaže Diana: „Život nas uvijek iznenadi “.

 

Tada su krenule potrage za odgovorom i rješenjem. Neke od dijagnoza s kojima se još bori su i hipotonija, neujednačene kognitivne sposobnosti, teškoće jezičnog razumijevanja, proizvodnje i govora, teškoće grafomotorike, socio-emocionalna nezrelost, teškoće komunikacije-selektivni mutizam. Mjeseci provedenih po bolnicama i obradama i liječenjima na kraju su doveli do toga da se malena Dunja osjeća dobro.

Djevojčica je u vrtiću od svoje 3. godine odnosno ovo joj je četvrta godina da je u vrtiću. Kako zbog selektivnog mutizma kojeg ima u vrtiću nije mogla progovoriti, te joj je to predstavljalo nakupljanje snažnih negativnih emocija. Upravo zato ta frustracija koju je osjećala majka Diana tražila je način kako da barem malo olakša Dunji kojoj je nezamislivo teško bilo u zajednici i skupini djece cijeli dan bez da progovori riječ s jednim od njih.

'Diana istrčala 124 km, i svaki kilometar posvetila Dunji'

Početkom godine Diana se odlučila na jednu edukaciju koja se zove Izuzetna, Poduzetna i Nezaustavljiva,a vodila ju je Nevena Vretenar biznis i marketing edukator, te sam kroz tu edukaciju uči polaznike kako "pojesti najveću žabu." Žaba predstavlja najveći i najvažniji zadatak u životu, onaj za koji postoji najveća vjerojatnost da će biti odugovlačenja oko njega ne bude li se odmah krenulo u izvršavanje tog zadatka. Ako postoje dvije žabe u jednom danu, treba krenuti s najružnijom žabom, odnosno s najtežim zadatkom, jer ako odmah ujutro „pojedemo žabu“, suočimo se s problemom, znamo da je najteži zadatak za taj dan iza nas. Tada je došla ideja!

"Naišla sam na jednu reklamu o Proljetnoj ligi 2023 Hrvatska trči. Bez ikakvog razmišljanja prijavila sam se, a da nikada prije toga nisam trčala. U sekundi mi se stvorila ideja da ću trčanje posvetiti Dunji, i da ću je okruniti medaljom“, ispričala nam je Diana. Proljetna liga 2023 "Hrvatska trči" je trkačka liga koja se održavala u pet kola ovdje je bitno da trkač trči po stazi koju on odabere,ali da se trči kontinuirano i prijavljuje rezultat.

Kroz pet tjedana bilo je 15 izlazaka na trčanje, znači za svaki tjedan tri trčanja. Kroz Proljetnu ligu Diana je istrčala 124 km i svaki kilometar, kako kaže, posvetila je malenoj Dunji, ali joj je nakon svakog puta govorila kako je to za nju, da se namučila i da se svaki put iznova trudi za nju. Vikendima Dunjin brat Jakov Majcan i majka zajedno su planinarili i osvajali vrhove Ćićarije, te joj je i on kao brat bio veliki primjer.

Uz puno truda, želje i volje sve se može postići tako je došlo i do Dianinog osvajanja medalje za svoju djevojčicu. Medalja koja je stigla kako kaže Diana nije bila njena, već medalja malene Dunje koju je odmah stavila njoj oko vrata. Ponos i sreća koja se vidjela iz Dunjinih očiju vrijedila je svaki kilometar. Sljedećeg dana s medaljom u rukama djevojčica je otišla u vrtić i tada se dogodilo nezamislivo. Držala je medalju u džepu i po prvi puta je progovorila s tetama i djecom u vrtiću. 

'Ti si se potrudila za mene, sada sam ja za tebe'

Diana nam je ispričala kako je došla u vrtić i pitala Dunju kako se to dogodilo da je počela pričati, ona joj je odgovorila: "Ti si se potrudila za mene, sada sam ja za tebe. To je zbog medalje."

Trenutak u kojem se život i odnos između ove majke i njene djevojčice potpuno promijenio i još jednom život je također progovorio da čuda nisu moguća samo za tamo nekog drugog, nego za svakog od nas ako ih odlučimo pronaći. Ono što nam je za kraj Dunja htjela ispričati je: „Svako jutro sam jela svoju najružniju žabu, pričala sam joj o svojoj najružnijoj žabi, stavila sam joj naglasak na žrtvi, odricanju, kada život nije bajka, kako se treba nositi sa svojim nedostacima, dijagnozama, kako ne treba  nikada odustati".

Sada, kada joj je nešto teško, odraditi kaže:

"'Ti si se potrudila za mene, ja ću se sada potruditi za tebe.' Nema odustajanja. Polako iz dana u dan, zajedno nosimo težak teret koji se zove Pierpont sindrom, ali u dvoje je lakše. I sada kada ovo govorim shvaćam još jednom koliko je ovo veoma emotivan trenutak, trenutak Dunjinog života, mojeg života. Gdje se žrtvom, odricanjem, primjerom odgaja djecu. Gdje roditelj pokazuje svoju nesebičnu ljubav."

Dunja i njena obitelj majka Diana, brat Jakov i otac Mladen pravi su primjer kolika je zapravo ljudska snaga koju svatko od nas ima u sebi, ali je većina ljudi ne otkrije osim kada ih život na to natjera. Poruka ove priče je da što god si zamislimo možemo i ostvariti uz snažnu volju, podršku i želju, samo se trebamo usuditi i odabrati ići tim putem. (Tekst: Paola Belas, foto: privatni album D. Majcan)

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa