Putovanje po Kosovu i Albaniji: Siromašna zemlja bogatih ljudi

Na Kosovu sam prvi put bio u listopadu 2007. godine, ali tada sam se zadržao samo jednu noć i jutro, na putu za Skopje gdje je nogometna reprezentacija Hrvatske igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Makedonije. To je bilo četiri mjeseca prije proglašenja Republike Kosovo. Iako je u međuvremenu gotovo stotinu država priznalo novu državu, režim na srpsko-kosovskoj granici nije se puno promijenio. Naime, kada dođete na granicu morate se vozilom zaustaviti sto metara prije prijelaza i čekati da vas srpski policajac pozove. Ukoliko to ne učinite kazna je 200 eura. On vas može pozvati odmah, a može i za pola sata, čak i ako ste jedini na granici. Jedina razlika u odnosu na prije šest godina je što granični prijelaz sada doista izgleda kao prijelaz (prije je na srpskoj strani bio samo kontejner), ali službena Srbija još uvijek to ne priznaje kao državnu granicu.

Nepostojeća granica za Srbe 

To može izazvati probleme stranim državljanima koji iz Srbije preko Kosova putuju u Albaniju, kao što je učinilo moje društvo. Srećom, mi smo se prije puta dobro informirali pa smo na granici Kosova i Albanije zamolili albanskog graničnog policajca da nam ne stavi pečat u putovnice. Da on to nije učinio morali bismo iz Albanije otići u Makedoniju, te potom u Srbiju, jer u protivnom, kada bismo se vraćali kući, ne bismo mogli izaći iz Srbije jer ne bismo imali dokaz da smo ušli u Srbiju. Naime, imali bismo pečat albanske, ali ne i srpske granične policije, što bi za njih značilo da smo u Srbiju ušli ilegalno. Apsurdno, ali srpska tvrdoglavost po pitanju Kosova sporo popušta. U tom kontekstu je zanimljivo i da se albanski mobiteli blokiraju u Srbiji. Onaj tko ima albanski broj (odnosno slovenski ili francuski, jer Kosovo zbog blokade Srbije još nema svoj pozivni broj, pa su mobiteli vezani na pozivne brojeve država iz kojih su vlasnici kosovskih mobilnih operatora) od hrvatsko-srpske do srpsko-kosovske granice nema nikakav signal.

Uoči puta na Kosovo čitao sam da je Srbija službeno izašla iz recesije, a prema informacijama Kosovske agencije za statistiku čak 44,9 posto stanovništva Kosova je bez posla.

Međutim, na Kosovu sam prvi put shvatio kako statistikama ne treba uvijek vjerovati. I dok Srbija, unatoč izlasku iz recesije, izgleda depresivno i otužno, Kosovo je sasvim neki drugi svijet. Na Kosovu ne vrijede nikakva ekonomska pravila, niti jedna makroekonomska teorija ovdje nema uporište, sve što neki student nauči na Ekonomskom fakultetu, ovdje nema primjenu. Ukratko, stvarno ekonomsko stanje na Kosovu prkosi svim teorijama, znanjima i statistikama.

Dakle, Kosovo je službeno (statistički) jedna od najsiromašnijih država u Europi, a u praksi, u najmlađoj europskoj državi živi se bolje nego u najbogatijim zemljama Unije.

Na Kosovu se gradi kao nigdje u Europi, ljudi su stalno u nekom muvingu, na svakom koraku vidi se užurbanost, neka posebna energija i euforija.

Na Kosovu je sve profitabilno 

Dok kod nas poslovni prostori zjape prazni i svakodnevno se zatvaraju obrti, trgovine i lokali, na Kosovu je gotovo u svakoj obiteljskoj kući neka radnja. Dok se kod nas na prste jedne ruke mogu izbrojati biznisi „koji idu“, na Kosovu je tržište naprosto gladno usluga, proizvoda i ideja.

Razlog je vrlo jednostavan. Kosovo zbog velikog prirodnog prirasta ima uvjerljivo najmlađu populaciju u Europi, svaka obitelj ima barem 5-6 radno sposobnih muškaraca, koji zbog višedesetljetne tradicije gastarbajterstva lako odlaze u zemlje Unije i još lakše se tamo zapošljavaju. Osim toga, kosovski Albanci već desetljećima u druge zemlje izvoze i svoje obrte, prije svega zlatarstvo, slastičarstvo i trgovinu, pa mnogi Kosovari u stranim zemljama imaju unosne privatne poslove.

Ako tome dodamo tradicionalnu albansku solidarnost i obiteljsku povezanost, kakvu još imaju samo Židovi, nije teško pretpostaviti da se ogromna količina tih zarađenih eura vraća na Kosovo, gdje se u najvećem dijelu troši. (Inače na Kosovu je službena valuta Euro). Dakle, Kosovo ništa ne proizvodi, ništa ne izvozi (osim radne snage) ali njegovi žitelji puno zarađuju. Ljudi imaju strašno puno novaca i žele ga potrošiti.       

Stoga na Kosovu svaki posao uspijeva. Za biznis nema nikakvih ograničenja (nema sindikata, ekologa, prostornih planera, konzervatora i sličnih koji bi radije da se ništa ne otvara i gradi) a tržište je gladno svega. I sve je privatizirano i ništa nije besplatno. U gradu Podujevu, gdje nam je bila „baza“, jedan je povratnik izgradio bazen, a drugi igralište za mali nogomet. Tko se želi kupati ili igrati nogomet, mora platiti. I svi čekaju u redu.

Na Kosovu nema kartica, minusa na tekućem ni kredita. Sve se plaća u kešu, u eurima. Država nema ni problem s mirovinskim sustavom poput većine EU država jer je broj mladih ljudi drastično veći od broja staraca, a uz to većina staraca nikada nije ni radila, pa imaju pravo samo na starosnu mirovinu.  

Osim klasičnih albanskih obrta, gdje je trgovina naravno na prvom mjestu, posebno me iznenadila raširenost dva biznisa – autopraonica i salona vjenčanica. Autopraonica ima na svakom koraku, nisu sofisticirane (samo visokotlačna prskalica i spužva) i za dva do tri eura klinci operu autu u roku 15 minuta. I opet svi čekaju u redu.

Vjenčanja mega biznis

Vjenčanja su posebna priča. Kosovo ima jako puno mladih ljudi, puno se vjenčavaju i svi to rade na Kosovu, bez obzira u kojoj europskoj državi žive i rade. Od lipnja, kada počnu godišnji odmori, pa do početka rujna na Kosovu je sezona vjenčanja, kad se milijuni eura potroše na vjenčanice, svadbene večere i vjenčane darove.                 

No, najviše novaca troši se na stanovanje. Obitelji se natječu koja će izgraditi velebniju i ljepšu palaču. Arhitektura je uglavnom kičasta, kuće i ulice jako podsjećaju na Konjšćinsku ulicu u Zagrebu, gdje žive Janjevci, ali u kontekstu gdje taj kič zapravo postaje sustav, čitava ta divlja, luda i otkačena gradnja na neki je način šarmantna.

Često tri-četiri brata zajedno grade kuće u nizu, dva kata su uobičajena, a u prizemlju su poslovni prostori za obiteljski biznis.

Internet u svakom selu

Zbog jake emigracije na Kosovu su brzo shvatili i važnost interneta, pa je čitava država premrežena jakim internetom, a gotovo svaki kafić, restoran i benzinska pumpa imaju wi-fi, a pristup internetu najčešće je moguć bez ikakve lozinke, a tamo gdje nije, vlasnici objekta stranim gostima odmah ustupaju svoje lozinke za wi-fi. Naravno, internet ima i svaka kuća.      

Zbog ogromnog prirodnog prirasta, na Kosovu se masovno grade i škole. U Podujevu i okolici, koji je do 1990. godine bio kao Labin, Rovinj ili Poreč, danas živi gotovo 70 tisuća ljudi, a samo prošle godine se rodilo nešto više od 6 tisuća djece. Za usporedbu, u Labinu ih se godišnje rodi sto. Priština je s okolicom narasla na 700 tisuća ljudi, a Prizren, najljepši grad Kosova, s okolicom danas broji gotovo 200 tisuća ljudi. 

Inače. prema rezultatima službenog popisa iz 2011. godine na Kosovu živi 1.739.825 stanovnika, od čega 92,93 posto čine Albanci, a 1,47 posto Srbi. No, popis nije proveden na Sjevernom Kosovu, u tri većinski srpske općine Zubin Potoku, Zvečanu i Leposaviću.

Na Kosovu ne grade samo obitelji nego i država, po je prije godinu dana završena moderna auto-cesta koja spaja dva najveća i najvažnija grada – Prištinu i Prizren. Uz pomoć SAD-a, cesta je produžena prema albanskoj granici i dalje do Tirane, pa su glavni gradovi Kosova i Albanije sada povezani auto-cestom. To nas je potaklo da posjetimo i Albaniju, o čemu ću pisati u drugom tekstu. (Tekst i foto: Nenad Čakić)