U sporu oko nekretnina na vidjelo izašli kokain, zatvor i promjena identiteta
Nedavna presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču zaintrigirala nas je budući da se u njoj, iako se radi o sporu oko tri nekretnine u Svetom Lovreču, spominju droga, zatvor te promjena identiteta. Naime, tužitelj je u ovom slučaju Anastasio Martini s prebivalištem u Urugvaju za kojeg jedna od tuženica navodi da je „radi kriminalnih aktivnosti promijenio osobne podatke“ te da je „na izdržavanju dugogodišnje zatvorske kazne zbog posjedovanja 2,2 tone kokaina“. U presudi se navodi da je sud, budući da su tužene osporavale njegov identitet kao kupca nekretnina njihovog pokojnog oca, odnosno djeda, provjerom u MUP-u utvrdio da je riječ o Anastaziju Martinčiću koji je do 25. rujna 2014. imao prijavljeno prebivalište u Raklju, da bi 29. listopada 2019. promijenio ime i prezime u Anastasio Martini.
Poznat je to slučaj o kojem su hrvatski mediji izvještavali naširoko. Uostalom, i sam Martini u iskazu priznaje da je imao problema sa zakonom zbog čega je završio u zatvoru u Urugvaju koncem 2009. Gotovo su svi hrvatski mediji u rujnu 2019. objavili da je Martinčić nakon desetogodišnje robije zbog navodne organizacije šverca 2,175 kilograma kokaina iz Južne Amerike u Europu pušten na slobodu. Prenijeli su tada i prvu njegovu izjavu: „Deset su me godina držali u najzloglasnijem zatvoru u Urugvaju. Bio sam zlostavljan, maltretiran i doveden do granica iznemoglosti. Godinama sam tvrdio da sam zatočen bez ijednog dokaza i sada, kad su shvatili da dokaza nema, jednostavno su me izbacili na cestu. Sada sam trenutačno na jednoj farmi krava kod poznanika i moram se javiti konzulatu zbog dokumenata koji su mi, nakon proteka godina, istekli. Zatražit ću povrat sve oduzete mi imovine i dokazat ću istarskoj i hrvatskoj javnosti da nisam kriminalac, što mnogima neće biti drago. Vidimo se uskoro u Puli.“
Zanimljivo je da je Martini, prema iskazu njegove sestre, kontaktirao jednu od tuženih 2014. godine, odnosno dok je još bio u urugvajskom zatvoru, dok je unuka pokojnog prodavatelja rekla da joj se Martini javio prije šest godine, dakle isto iz zatvora, putem Vibera, a sve zbog toga da im da do znanja da je on kupio nekretnine koje su one naslijedile. Martinijeva sestra je na sudu rekla da je iz razgovora s jednom od tuženih shvatila da je ova znala za kupoprodaju. U prilog tome, što se tiče suda, ide i činjenica da obje tuženice nikada nisu stupile u posjed spornih nekretnina, što su i same priznale u svojim iskazima. Naprotiv, te su nekretnine, piše u presudi, danas zapuštene, „što znači da se prema njima nisu odnosile kao vlasnice“.
Iako se Martini još uvijek nije za stalno vratio u Istru, očito je da pokušava riješiti sva otvorena pitanja oko nekretnina koje je kupio na Poluotoku. A u Svetom Lovreču, barem prema onome što se navodi u presudi, jasno je da ih ima više od te tri oko kojih je pokrenuo sudski postupak. Očito su samo te tri bile sporne, budući da tuženice nisu priznavale da ih je njihov otac, odnosno djed prodao Martiniju još 2007 godine. Naime, one su te nekretnine naslijedile nakon smrti oca, to jest djeda, pa su zbog toga smatrale da su one u njihovom vlasništvu. No, ispostavilo se, barem što se tiče Općinskog suda u Pazinu Stalne službe Poreč, da su ugovori o kupnji, odnosno prodaji između tada Martinčića i prodavatelja bili uredni. Stoga je presudio da je Martini „stekao pravnu osnovu za stjecanje i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama“ na tim nekretninama „pa se ovlašćuje tužitelj da se po pravomoćnosti ove presude u zemljišnim knjigama upiše kao punopravni vlasnik navedenih nekretnina.“ (Bojan Žižović)
