U Puli za 30, u Rijeci za 16

Sindikati

Kaže sindikalist Denis Buršić u Puli za Prvi maj da se oni bore za domaće radnike, a ne za strance. Dakle, strance ko jebe, oni u očima sindikata nisu radnici i njima ne treba pomoć.

Ova izjava s ruba pameti još je jedan pokazatelj da sindikati u načelu nisu ništa drugo nego interesne skupine kojima je jedini cilj izbijati korist za svoje članove od države. Ili drugim riječima, voditi bljutavu parapolitiku isključivo za vlastitu dobrobit. Pošto stranci ne glasaju u Hrvatskoj i ne zapošljavaju se u javnom sektoru, oni nisu važni.

Buršić je županijski povjerenik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, dio kojih je posljednjih mjeseci dobio goleme povišice. Istovremeno, u privatnom sektoru, u kojem rade stranci, dobili su Milu Kitića.

Eto, to je kontekst u kojem treba čitati ovu Buršićevu izjavu.

Kazna

O prometnim kaznama mogu napisati ne pet nego pedeset crtica. Nadobivao sam ih se svih vrsta, nije to za hvaliti se, ali manje-više sve sam platio. Kažem manje-više jer su, čini mi se, neke otišle u zastaru. Mogu se pohvaliti da posljednjih godina više pazim što radim, pa kazne dolaze manje.

Naravno, nisam ja jedini, svaki vozač se tu i tamo pogrešno parkira, prebrzo vozi ili stane gdje ne bi smio. Desi se, eto, da se prije vožnje malo i popije, što nikako i ni pod kojim okolnostima ne bi trebalo činiti.

Sve je to, recimo to tako, podnošljivo. Ljudi smo, pa donosimo i pogrešne odluke. Ali ono što su napravili bivši pulski pročelnik Nebojša Nikolić i državni odvjetnik Željko Perčinlić, e to baš i nije ljudski.

Ako se pokaže točnim ono za što ih ganja USKOK, Perčinlić nije želio platiti 15 eura, što je polovica kazne koju je dobio jer je ostavio auto gdje nije smio. Taj bijedni iznos, za koji se ne može kupiti ni hamburger i pivo, čovjeku sa solidnim primanjima bio je dovoljan da skuha sranje sebi i svom "prijatelju" u Gradu Puli.

Jer, eto, pokazao je moć. Neće njega tamo neki komunalni redar zajebavat. I sve to, ponovimo još jednom, zbog 15 eura.

Prijevare

Skoro svaki dan saznajemo za novu financijsku prijevaru u Istri. Postala je to pošast, a Poluotok je dobra meta jer ovdje ljudi, prvenstveno zahvaljujući turizmu, imaju nešto novca sa strane.

Scenarij je uvijek okrutno isti. Od ljudi se preko poruka traži podatke s kartice, uključujući onaj kraći broj sa druge strane. I onda im se zdimi lova. Prevaranti se predstavljaju kao banke, dostavljači ili razne službe koje, eto, samo žele pomoći. Žrtve su obično stariji ili netko tko, očito, često kupuje preko interneta, pa je navikao ostavljati svoje podatke gdje god stigne.

Nekad su lopovi trebali navući maramu preko lica, izvaditi revolvere i napasti banku. Bila su to romantična vremena. Danas nas pljačkaju gikovi preko sms poruka. Tempo je brz, a želja za parama luđačka. Zato ljudi i padaju na ovu foru. Oladimo malo. Svima će biti bolje.

Euroizbori

U tijeku je kampanja za najdosadnije od svih izbora - europske. Sjećam se kada sam prvi put išao na te izbore, na onoj golemoj plahti nikako nisam uspio pronaći opciju koju sam želio zaokružiti. Na kraju sam zaokružio nešto drugo, samo da se riješim te muke i konačno odem s birališta.

Izbori za EU parlament naravno nisu nevažni, ali ono što se tamo odlučuje ljudima je predaleko i preapstraktno da bi oko toga brinuli. Jedina prava zanimljivost vezana za europske izbore su velike plaće koje oni tamo imaju, zbog čega se mnogi uopće i kandidiraju.

Što su hrvatski kandidati napravili u EU parlamentu do sada? Teško je reći. Ono što je poznato jest da se Biljana Borzan (SDP) borila za Nutellu, a Valter Flego (IDS) za prometne koridore. Barem za mene (a ja sam, recimo, osoba koja prati politiku), to je sve što je vrijedno ostati u sjećanju.

Europski izbori nacionalno malim strankama, poput IDS-a, dođu kao vrhunac. Velikima su oni nešto kao juniorsko prvenstvo u nogometu, utakmica u koju se šalju mlade snage ili rezervni igrači. Stoga ćemo i ove EU izbore prezijevati, a ja mogu obećati da ću, ako izađem na njih, barem zaokružiti ono što sam i želio.

Vaterpolo

Silom kalendara Pula je Svečanu sjednicu za Dan grada, koji pada u nedjelju 5. svibnja, održala u petak 3. svibnja, na Dan grada Rijeke. Ti dani su blizu jedan drugoga jer mnogi gradovi u Hrvatskoj slave dan grada na dan oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. Kako su partizani išli redom, tako su Rijeku oslobodili 3. maja, a Pulu 5. svibnja.

Još uvijek me ljudi pitaju koje su razlike između ova dva grada. To je, čini se, nepoderiva tema. Ima ih dosta, ali ovih dana susreo sam se sa tri.

Oko 1. maja Pula je bila krcata turistima. Kažu neki ugostitelji, a oni su u to dobro upućeni, da ih je bilo kao nikad prije. U isto vrijeme u Rijeci, znam iz iskustva, u to doba (a i kasnije) turista nema gotovo pa uopće.

Razlika je i u cijenama. Nedavno sam se zatekao u centru Rijeke u jednom lokalu i pripremio 30 eura za turu pića za više osoba. U điru je bilo žestica i svega ostaloga što lijepo opali po džepu. U Puli bi to bila tridesetka garant, a u Rijeci je došlo 16. Mislio sam da se konobarica zabunila.

Istu večer sam se više puta našao u gužvi noćnih klubova i kafića. Bilo je otvorenje Palacha, more ljudi na svakom koraku, kao da je podne, a ne jedan ujutro. Je li zbog cijena ili čega drugoga, ali noćni život Rijeke je tri koraka ispred pulskog.