Kako je Bog stao na stranu Filipa Zoričića

Dugo je, gotovo puna četiri sata građevinar Marko Akalović čekao da odluka na toj prosinačkoj sjednici Gradskog vijeća konačno dođe na glasovanje. Sve je prije toga uredno obavio – saznao da se na atraktivnoj lokaciji u Puli zemljište prodaje za vrlo ugodnih 355 eura po kvadratu, a onda iz daleke i daleko prosperitetnije Njemačke skoknuo do istarskog poluotoka i, kako će kasnije kazati medijima, „tri dana trčao po Puli i sređivao papire“.

A onda je stigao i taj sudbonosni petak, 9. prosinca, kada mu je pošlo za rukom nešto što u trideset-i-nešto-godišnjoj hrvatskoj povijesti nije pošlo za rukom ni najsmjelijim hrvatskim građanima. Građevinar Marko Akalović, koji se tom djelatnošću u Njemačkoj bavi već 25 godina, a usput i distribucijom pločica, je tog dana najprije smislio impozantno ime za novu firmu - Neubau Immobilien d.o.o., primjećujete i sami kako to moćno zvuči – zatim ju u Puli službeno osnovao i registrirao, otišao na natječaj gdje se spomenuto gradsko zemljište prodavalo, pobijedio postigavši odličnu cijenu od 370 eura po metru kvadratnom, a usput i odmah uplatio jamčevinu od 32.700 eura. U jednom je danu postigao ono što bi i sam Bog, uz kratak odmor, napravio za barem dva ili tri, dok bi prosječnom Hrvatu za takvu zamršenu proceduru trebalo barem pet godina. Čvorastu hrvatsku birokraciju Marko Akalović u jedno je kišno pulsko jutro razmrsio lakoćom kojom stari ribar otpetljava parangal.

Preostala je tek posljednja formalnost prije sklapanja ugovora - budući da je ukupni iznos za pet ujedinjenih parcela iznosio 328.000 eura, odnosno nadilazio svotu od milijun kuna, natječaj su glasanjem morali odobriti i vijećnici u Gradskom vijeću. Dugo je, gotovo četiri sata građevinar Marko Akalović pratio prijenos sjednice na internetu i strpljivo trpio sva ona blebetanja u prazno, a onda je točka konačno stigla na red. Dobro, znao je i prije rasprave da će se polja s imenima vijećnika Možemo! – ta ti su aktivisti i kokošari protiv svega, a naročito razvoja – odmah zacrvenjeti u znak neodobravanja. Znao je i da će se one IDS-ovaca – sad tu oni glume neku oporbu – zažutjeti u znak njihove suzdržanosti. Ali za ostale, koje danas u Puli zovu i vladajućom većinom – vijećnici Nezavisne liste Filipa Zoričića, HDZ-a, SDP-a te samoproglašeni nezavisni Milan Rašula i Marija Marković-Nikolovski – je Akalović znao da će se zazeleniti, ma preplaviti cijeli ekran zelenim plimnim valom većine koji će isprati i one žute, i one crvene. A onda će se zemljište prenamijeniti iz gradsko u privatno, a njemu ostati slatke muke – hoće li na njemu graditi apartmane, hotel, hostel ili kombinaciju toga - te ono najvažnije pitanje: koje će boje biti pločice koje će distribuirati po svim tim bezbrojnim prostorijama?

Posljednja tri glasa nikako da stignu

Siva su se polja polako bojala, a onda kao da se zamrznuo ekran – posljednja tri glasa nikako da stignu. Dobro, znao je Akalović da će Sean Soldatić iz HDZ-a i ovoga puta popratiti vladajuće, da je predsjednica vijeća Marija Marković-Nikolovski nezavisna otprilike koliko i sovjetske novine u doba staljinizma, no najmanje je sumnjao u vijećnika SDP-a, Igora Belasa. Ta Belas ga je svojim riječima indirektno i pozvao u Pulu.

„Ma nek' dođe kapital kako god da se zove, nek' ostavi lovu u ovom gradu!“, zazivao je u duhu socijaldemokratskih vrijednosti SDP-ov gradski vijećnik na jednoj beskrajno dugoj sjednici unazad pola godine. „Taj Srbin šta je došao, Šolak, pa poslao ga je Bog!“ gromko je dreknuo osvrnuvši se na investitora čiji je planirani hotel podijelio pulsku javnost i izvukao ju na referendum. I riječ se Belasova proširi po Puli, a zatim i preko Učke, sve do jedne njemačke pivnice gdje je građevinar Marko Akalović načuo o povoljnom zemljištu u Puli, gdje gradski vijećnici investitore smatraju božjim poslanicima. Nije, dakle, bilo nikakvih razloga za brigu, ali Akalović je već izgubio strpljenje. „Dajte to više izglasajte, Bože dragi!“ dreknuo je u zamrznuti ekran pred sobom. Ali Bog je imao drugih planova.

Od te je prosinačke sjednice prošlo mjesec dana, no posljedice onoga što se na njoj zbilo itekako se osjećaju. Upravo je zbog nje, naime, smijenjen pročelnik Upravnog odjela za komunalni sustav i upravljanje imovinom, Damir Prhat.

Gradonačelnik Filip Zoričić ekspresno ga je iz gradske u kućnu fotelju premjestio nakon što su optužbe počele pljuštati sa svih strana. Prhat je, naime, prije te sjednice zaboravio vijećnicima dostaviti procjembeni elaborat sudskog vještaka koji je zemljište procijenio na spomenutu svotu, a vijećnicima je također kazao da Županijsko procjembeno vijeće na elaborat nije imalo nikakvih prigovora, što baš i nije odgovaralo istini. Već se na sjednici sumnja uvukla među vijećničke klupe, a kako i ne bi – ta nedavno su dvije gradske parcele malo dalje, na neznatno atraktivnijoj Zelenici, prodane za oko 1000 eura po kvadratu, a sad se tu nekom novonastalom Neu-nešto Imobilijenu gradsko zemljište prodaje po triput nižoj cijeni.

Neko se vrijeme činilo da će Prhat preživjeti

No, stigli su blagdani, pa se neko vrijeme činilo da će Prhat preživjeti: uzdao se i sam pročelnik valjda u blagdansko progledavanje kroz prste i kršćansko opraštanje, ali je Bog imao drugih planova: prvo su na njega nasrnuli IDS-ovci, tražeći smjenu Zoričića i spominjući malverzacije i provizije, a zatim i mediji.

Gradonačelnik Zoričić je, u karakterističnom tonu, javnosti poručio da je „prijašnja vlast građanima Pule nanijela najveće traume“, da „ne treba gledati ljude crno bijelo, niti suditi zbog propusta“, da bi zatim Prhata, inače predstavnika te iste bivše vlasti, smijenio. Ili barem misli da je.

A dok je Akapović zazivao Boga i čekao da se odluka usvoji, kao da je sam duh božje providnosti sišao u gradsku palaču i položio se na uglađenu ruku Igora Belasa, čije se polje s imenom na ekranu, umjesto u zelenu, obojila žutom bojom suzdržanosti. Upravo je njegov glas bio presudan, zbog čega odluka o prodaji zemljišta nije izglasana.

Malo je reći da su svi bili iznenađeni - pa i sama predsjednica Marković-Nikolovski je malko požurila s uobičajenom frazom koju izgovara kad je kakva točka izglasana: „konstatiram da je glasanje dovršeno i utvrđujem da je vijeće sa 8 glasova za, 5 glasova protiv i četiri suzdržani….ehm, akt točke 4 nije prihvaćen“.

Kažu da je građevinar Marko Akapović iz bijesa porazbijao na desetine keramičkih pločica, a kasnije će medijima – efikasnoj hrvatskoj birokraciji unatoč – poručiti da je sada sve propalo, da je ovo za njega jedno negativno iskustvo i da odustaje od natječaja. 

Što bi se dogodilo da je zemljište ipak prodano?

No, jedno krucijalno pitanje ostaje visjeti u zraku i nakon navodne smjene pročelnika Prhata: što bi se dogodilo da je zemljište ipak prodano? Ne treba ni na trenutak posumnjati da bi Akapović, već dokazani virtuoz u rješavanju papirologije, u rekordnom roku sklopio ugovor s Gradom, nakon čega isti više ne bi mogao, kao do tog trenutka, „poništiti objavljeni natječaj u cijelosti ili djelomično bez posebnog obrazloženja“.

Zoričić bi, kao predlagatelj odluke, bio krivac za ento prodavanje zemljišta po formuli svojih predaka, i teško da bi puki otkaz dežurnom pročelniku bio dovoljan za smirivanje burne prašine koja bi se podigla u javnosti.

No, isti onaj Bog kojeg je pred ekranom zazivao Akalović odavno je stao na Zoričićevu stranu. Kako i ne bi? U crvenoj i komunističkoj Istri, gdje je nakon svog govora izviždan i sam Franjo Tuđman, u dugogodišnjoj vladavini liberalne ljevice koja je od Boga udaljena koliko i od antifašizma, pojavio se on, proklamirani vjernik koji u vlastitom životopisu ima i četiri provedenih godina u sjemeništu.

Tako je Zoričić nakon uručenog otkaza hladnokrvno poručio da su oni u Gradu naknadno „provjerili još jednom sve vezano za pripremu točke o prodaji zemljišta“ te da sada „mogu potvrditi da procedura nije ispoštovana“.

Mogao je, doduše, Zoričić sve to i sam provjeriti prije sjednice, bolje se informirati i s obzirom na to da je točku, na kraju krajeva, predložio upravo on. Ali čemu svrsishodne odluke i temeljite pripreme, kada je na vašu stranu stao sam Bog? Onaj isti Bog koji je Belasu poslao investitora Šolaka, sada je Zoričiću poslao samog Belasa.

A građevinar Marko Akapović? Kažu da ga se već sada može pronaći u onoj istoj njemačkoj pivnici - ljudima prepričava onu anegdoti kad je htio kupiti atraktivno zemljište iznad Valsalina, ali je Bog imao drugih planova. (Roberto Rauch)