Foto Porečanka Irena Greblo: 'Oči otkrivaju mnogo'

Irena Greblo, ekonomistica i računovotkinja iz Poreča mnogim je svojim sugrađanima, a i šire poznata po svojim likovnim radovima. Strastveno bavljenje tim hobijem donijelo joj je i društveno priznanje, pa je tako lani na izložbi Profutura u Istarskoj sabornici dobila nagradu publike.

* Na vašim slikama često je naglašen motiv oka. Želite reći da je ljepota u oku promatrača?
- Ljepota je relativan pojam, to je već odavno poznato. Što je nekomu lijepo, drugome možda i nije. Rekla bih da je ljepota prije svega osjećaj koji se stvara prilikom izlaganja dragoj osobi ili nekom predmetu.

Svakako, ako se držimo stvaralaštva, dokazano je da su za subjektivno doživljavanje ljepote zaslužni neuroni. Dok nešto izrađujemo, to još nismo vidjeli, je li tako, već samo imamo viziju kako bi to trebalo izgledati. Neuroni stvaraju sliku lijepoga, a oči to u konačnici samo primjećuju. (smijeh)

Prljavo i lijepo

No, što se tiče motiva koji se provlači kroz moje radove, pojasnila bih to kao potrebu ili želju za povezanošću i interakcijom. Kontakt očima odražava komunikaciju, pokazuje zainteresiranost i uključenost i uspostavlja kontakt s drugima. Osim toga, oči otkrivaju mnogo o tome što osoba misli ili kako se osjeća.

* Može li nešto što je prljavo biti lijepo?
- Odgovor koji mi pada na pamet je trčanje u šumi po kiši na skliskom i blatnjavom terenu. Ali važnije je što netko ima na umu kada postavlja ovo pitanje. Traži li se odgovor određene vrste koji bi opravdao potrebu za potragom "prljavog, ali lijepog"? (smijeh)

* Koje je Vaše najranije sjećanje vezano uz slikarstvo? Pretpostavljam da ste interes za likovnim izražavanjem otkrili u školi…
- Oh, da... Sjećam se kao malena, još vrtićke dobi, da sam se često družila papirom i bojicama. Uživala sam u tom procesu stvaranja i zamišljanja. Najčešće sam crtala prirodu i životinje. Kasnije i predmete. Sjećam se da smo jedne godine, u višim razredima, bili aplicirali na natječaj naivnog slikarstva. 

Gdje je završio pijetao tirkiznog perja?

Za tu prigodu sam naslikala pijetla koji stoji na panju s vrlo lijepim bujnim repom u tirkiznim, kobaltnim nijansama. Bakreno perje na prsima i s impozantnom krestom. Baš je bio lijep. Nažalost, moj rad nije prošao selekciju i nije niti bio vraćen školi pa se, nekako, potajno, nadam da možda krasi zidove neke zdravstvene ustanove ili doma.

* Što želite, a što ne želite postići kod osobe koja gleda Vaš rad? Ili Vam to nije važno?
- Želim postići konekciju. Da se u promatraču probudi želja za propitkivanjem. Vjerujem da smo se svi našli u situaciji u kojoj smo se šetali galerijom i razgledavali radove pa se pitali "Što to znači?", "Što nam ove stvari pokušavaju reći?", "Koja je svrha toga?"... Nisu to naivna pitanja.

To je osnovna premisa aktivnog angažmana. Umjetnost treba moći pojasniti. Ako umjetnost nema fiksno značenje, onda se publika može ponekad izgubiti. I suprotno od toga, ispričat ću malu anegdotu.

Sjetila sam se da imam majicu s natpisom "Art needs no explanation" s kojom se volim našaliti i reći da je umjetnost kao ljubav koja nam je ostavljena da ju sami otkrijemo, prepoznamo, osjetimo, živimo. (smijeh)

* Možemo li gledanjem slike ili slika, u glavi razjasniti neke stvari koje nemaju direktne veze s tim slikama? Mislim na njihovu moguću orakularnu funkciju.
- Naravno, mislim da je to moguće za one koji su skloniji introspekciji, koji se preispituju, razmišljaju, analiziraju, istražuju i prate "znakove" u svojoj svakodnevici, koji pokušavaju dobiti odgovorena na neka svoja pitanja.

Vjerujem da je svrha umjetnosti upravo ta da nas potiče na dublje promatranje sebe i svijeta koji nas okružuje. Svakako, umjetnost nas uči biti slobodniji, da se igramo, da otkrivamo nove načine stvaranja i poimanja života, da nas ne sputavaju granice.

Kao promatrači možemo gledati, što bi se reklo, "izvan okvira" i možemo izbrisati fizičke rubove te ući u beskrajne mogućnosti naših nevidljivih svjetova mašte.

* Postoji li neka Vaša slika koja je sve ono što druge nisu? Postoji li neka točka ili detalj na Vašim slikama u kojem se ogleda napetost?
- Ne, ne. Ne uspoređujem svoje radove na takav način. Još uvijek učim i u tom procesu ono što mi je važno je da sa svakim svojim radom nešto novo naučim. Da poboljšam tehniku, da uočim razlike, da istražim nove načine na koji kist ostavlja trag, da se igram gustoćom boje, i tako to... Uglavnom uspoređujem se sama sa sobom, tj. s prethodnim radovima.

I kratko ću se osvrnuti na jedan svoj rad u kojem se, po meni, ogleda napetost. Ne znam kako ga drugi doživljavaju. Riječ je o "Facing Fears" iz 2020. u kojem sam pokušala dočarati naboj suočavanja sa zahtjevnim ili neugodnim situacijama koje nam život donosi. Stava sam da kroz njih treba proći, a nikako pobjeći ili staviti "pod tepih". Naslikala sam lava i ženu, jedno ispred drugog.

Za lava se uobičajeno smatra da predstavlja lojalnost i odanost, no za ovu priliku, predstavlja zlouporabu moći, zbog svoje veličine i impozantnosti dok ženu sam pokušala dočarati kao vrlo determiniranu.

Dodala sam joj tetovažu na vratu po uzoru na maorsku kulturu u kojem žene nose Moko na bradi i vratu kao znak snage, hrabrosti, plodnosti i ljepote, ali i označava njihova prava.

U vratu nastaje glas

Osim toga, vrat je dio tijela u kojem se formira glas, i kao takvo, poslužilo je za naglašavanje važnosti izgovorene riječi. Dakle, trebamo moći napraviti iskorak i suočiti se sa i ne baš tako lijepim i, ponekad, teškim situacijama.

* Svi mi imamo neki poseban odnos s gradom u kojem živimo. Ima li nešto zbog čega bi najradije pobjegli iz Poreča? Zbog čega ga volite?
- Sviđa mi se kraj u kojem živim. Volim blizinu mora, volim buru i jugo, i ta čista priroda koja nas okružuje me čini zadovoljnom s krajem u kojem živim.

Poreč i okolica imaju sve što je potrebno za miran i ugodan život. Ima dovoljno kulture, sportskih aktivnosti, mogućnosti zapošljavanja, centara za brigu o zdravlju. Bilo bi dobro poraditi na infrastrukturi i logistici. Ima još prostora za razvoj privrede.

No, ako me život bude odveo na neko drugo mjesto, nastojat ću se prilagoditi. I u konačnici, dom je tamo gdje se osjećamo ugodno i voljeno. (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album I. Greblo)