Lovci u šoku, psi zbunjeni, a cijene lete u nebo

Smrknut, tih i nekako odsutni Robert Marušić. Jedan od osnivača Udruge tartufara Istra iz Motovuna, najznačajnije takve udruge u Hrvatskoj, utemeljitelj Sajma crnog ljetnog tartufa u Buzetu, u čijoj je starogradskoj jezgri i vlasnik restorana Stara oštarija, k tome i sin Vladimira Marušića, tartufara s višedesetljetnim iskustvom, piše Novi list.

Robert Marušić, inače vrlo glasni promotor, i ne samo te medijski uvijek atraktivne tartufarske scene u trenutku našeg dolaska pa i nije… nekako »sličio na sebe«.

– Ne, nisam bolestan i s familijom je sve u najboljem redu, nego – nema tartufa. Iako smo uredno odradili lovostaj u kolovozu te akcijom od 3. rujna, inače otvorenoj za posjetitelje koji su s našim lovcima mogli u šumu, pokrenuli sezonu lova na bijeli tartuf – tartufi naprosto ni! Ima ih u simboličnim količinama, tako da je najavljena cijena od 35 ili nešto više tisuća kuna po kilogramu otišla u zonu da oni restorateri, a i ja pripadam tom krugu, plaćaju – koliko tartufar pita.

Vjerujte mi, nezapamćena je ovo situacija i jako se bojim da smo ušli u razdoblje u kojem bi takve pojave mogle biti učestale, pojasnio nam je Marušić razloge svoje zabrinutosti i naprosto »obješene face« s kojom nas je dočekao.

Sajmovi tartufa

Kao i svake godine, i ove smo, s prijelaza ljeta u jesen, kanili napisati reportažu o lovu na tartufe. Već od druge polovine rujna Motovunska šuma bude puna lovaca na tartufe i njihovih posebno istreniranih pasa, koji i danju i noću traže tu skupocjenu, izgledom neuglednu podzemnu gljivu. Listopad i studeni su, naime, u Livadama, Motovunu i Buzetu obilježeni sajmovima tartufa, koje obilazi na tisuće gostiju željnih posebnih gastronomskih užitaka.

Bijeli tartuf pritom je i istinski predmet želja jer zbog astronomske cijene nije dostupan velikoj većini nas smrtnika na redovnim plaćama. Spozna li se situacija s ovogodišnjim tartufarskim cijenama, jako duboko treba zavući ruku u novčanik, i to ne da bi pred sebe u restoranu stavili tanjur s fužima, pljukancima ili njokima prekrivenim listićima bijelog, nego – crnog tartufa!

Željeli smo, dakle, u šumu i lov, ali i nas su dobivene informacije zbunile. Nema tartufa, ne lovi se?! Iako, čak i kad ih nema, kako se ispostavilo, teme o njima itekako su važne. I da – medijski atraktivne.

U Motovunskoj šumi se zbog dugotrajne suše poprilično stvrdnula, skrutila zemlja u svom površinskom sloju. I to na svim mjestima gdje se inače traži, lovi i kopa tartufe, što otežava posao. S druge strane, gomolji su se u zemlji razvili tek u simboličnom količinama, tako da u šumu za sada malo tko ide. S obzirom na to da je zadnjih nekoliko tjedana kiša ipak prisutnija, pa tako i u danima koji su pratili nastanak ovog teksta, postoje indicije da bi se za nekoliko tjedana slika mogla potpuno izmijeniti.

– Od kad znam za sebe, a uz to što mi je više od pedeset godina, dolazim iz familije čijih se nekoliko generacija bavi lovom na tartufe, ne pamtim ovakvu situaciju. Neki od mojih kolega je uspoređuju s 2012. godinom, kad smo također svjedočili velikim sušama, no ja s nemalo zebnje mislim da je u igri nešto mnogo gore.

Nije, naime, toliko kriva suša iz srpnja i kolovoza za nestanak tartufa, mi sušu imamo već skoro godinu dana. Svi su skloni govoriti o ljetnoj suši, kad je tako nešto i očekivano, no zaboravljamo da dovoljnih količina padavina nije bilo ni na proljeće, tako da su u našem slučaju jako opasni podaci što govore o tome kako su dubinski slojevi zemlje ostali žedni, suhi. K tome, tartuf vam je jako osjetljiva, nepredvidljiva, apsolutno svoja pojava.

Ono što znamo je da mu treba oko mjesec i pol da bi došao do željene, njegove standardne veličine, tako da ipak vjerujemo kako bi druga polovina listopada mogla dovesti do zadovoljavajućih količina, pojasnio nam je Darko Muzica, predsjednik Udruge tartufara Istra. Muzica je inače stanovnik Barušići, mjesta koje se nalazi ispod Vrha, gdje i jesu smješteni najbrojniji tartufarski kapaciteti, od lovaca do Karlić tarufa, koji uz firmu Ginacarla Zigantea idu u red najznačajnijh tvrtki koje u smislu potrošnje kontroliraju tržište tartufa u Hrvatskoj.

Ozbiljan »potres«

Nama, koji se pak borimo sa svakodnevnim strahovima od poskupljenja i zebnjama od onog što nam zima u tom smislu donosi, možda briga o količinama i cijenama gljiva, čiji je kilogram »težak« oko pet tisuća eura, i nisu prioritet, no i tu je, slično kao i kod energenata, riječ o potresu popriličnih razmjera. Pa je tako izostanak bijelog izazvao »divljanje« cijena crnog tartufa.

– Crni tartuf, prema najnovijim informacijama, posebno ako ga kupuju ugostitelji koji nemaju stalne dobavljače i veću potrošnju, probija iznos od pet tisuća kuna po kilogramu. To, dakako, nije uobičajena cijena, jer crni tartuf nije nešto ni posebno ni tako rijetko. Intenzitet njegova okusa je nemjerljivo manji od onog koji ima bijeli, a rasprostranjenost mu je velika. Vidite, bijeli istarski tartuf, ta silna prirodna, posljedično i gastronomska misterija, nalazi se u iznimno uskom području koje omeđuju područja od Vrha, Livada, Motovuna, sve do Ponte Portona.

To je jako malo područje, koje k tome ima specifični mineralni sastav, vrlo vjerojatno onaj kakvim kiše i podzemne vode hrane tla u dolini rijeke Mirne. Bijeli tartufi staju ondje gdje se pojavljuje značajniji utjecaj mora, klimatski, ali i po sastavu tla, dok crnom ništa od toga ne smeta. On u Istri uspijeva i uz samo more, pronašlo se njegove gomolje čak i u porečkoj Zelenoj laguni, na području Labinštine, baš kao i u Lici, dok ga posebno mnogo ima u Turopolju, Slavoniji, kao i mnogim drugim državama Europe. No, kako sam i istaknuo, njegove osobine su drukčije, izdržljiviji je za razliku od iznimno osjetljivog bijelog tartufa.

U šali, gorkoj istini, znam reći kako ga ove godine nema, ali kako je tlo izrazito suho, pa neće doći do procesa truljenja, što se zna događati u vlažnim godinama, nastavlja Marušić, sada vidno vedriji jer je zašao u tematske cjeline koje ga vesele, one kojima je u velikoj mjeri posvetio svoj profesionalni život, piše Novi list gdje možete pročitati čitav tekst.