Foto Sanja Pernić, piturka iz Buzeta: Živim u svom 'mjehuriću'

"Ne postoji tajna dobrog i uspješnog soboslikara, ili bilo kojeg drugog posla. Uvjet da ste u nečemu dobri prvenstveno polazi iz interesa, želje, volje, ljubavi prema onome čime se bavite, predanosti i odgovornosti prema drugima i sebi, i ne manje bitno, da zagrizete onoliko koliko ste u stanju prožvakati. Gledano s tehnološke strane, izuzetno je važno ispravno korištenje materijala i alata, te cjeloživotno educiranje."

Tako o svom poslu govori Buzećanka Sanja Pernić, jedna od rijetkih istarskih soboslikarica, odnosno pripadnica ljepšeg spola koje kruh zarađuju valjkom i štemerom.

* Kako ste se odlučili na otvaranje obrta za soboslikarstvo i što ste prije radili? Zašto se obrt zove Aj.kendu? Jeste li dobili neke poticaje?
- Smatram da, čovjek u svom radnom vijeku treba pomicati vlastite granice kako bi što svjesnije i kvalitetnije iskoristio razne životne prilike, dati priliku novim poslovima, pogotovo kad osjeti da je zapeo u kolotečini, ili se jednostavno želi upustiti u novi izazov, čak i rizik. Ponekad je to i splet okolnosti. U mom je slučaju oboje. Prije ove „avanture“, da se u kasnim četrdesetima odlučim za ovaj izuzetno kreativan, ali  poprilično težak fizički posao, imala sam šaroliko radno iskustvo.

Potrebne vještine ophođenja s ljudima stekla sam kao djelatnik trgovine s konfekcijskom odjećom. Kreativnost i sklonost improvizacijama rezultirali su povjerenjem Grada Buzeta, POU A. Vivoda, Srednje škole Buzet, Udruge Mali veliki mikrofon i drugih s kojima surađujem prilikom održavanja raznih događanja i manifestacija za potrebe izrade scenografija i raznih prigodnih kulisa. Posebno mjesto u mom srcu zauzima mjesto voditeljice Poludnevnog boravka Buzet pri Udruzi za osobe s intelektualnim teškoćama Istre gdje sam stekla višegodišnje neprocjenjivo iskustvo.

Pri odabiru naziva obrta željela sam da naziv predstavlja moju osobnost, ali i da me motivira za mogućih tmurnih dana. Tako sam odabrala naziv Aj.Kendu, što bi s engleskog jezika (po Vuku) značilo „Ja to mogu“. Za otvaranje obrta bilo mi je potrebno prekvalificirati se za soboslikaricu, a financijski „korak naprijed“ dobila sam putem Potpore za samozapošljavanje HZZ-a, te potpora Grada Buzeta.

* Već nekoliko godina radite kao soboslikar. Kako ide posao? Kako ljudi reagiraju kad vide da ste žena, budući da se to u Istri percipira kao muški posao?
- Obrt za soboslikarske i završne radove otvorila sam 2019., i od tada samostalno privređujem. Uglavnom pružam usluge za poslove manjeg obima koji su meni kao samostalnoj obrtnici, najpoželjniji. To su poslovi pripreme i farbanja zidova već nastanjenih domova, gletanje, novi izgled starog namještaja, farbanje stolarije, idejna rješenja i izvedba dekorativnih tehnika na raznim površinama, postavljanje oplata i keramičkih pločica…  Za sada je potražnja za mojim uslugama zadovoljavajuća.

Poneki me angažiraju zbog pomanjkanja usluge u tom trenutku, poneki jer me poznaju, a ima i komentara da sam pouzdana. To što sam osoba ženskog spola, klijentima, nadam se, stvara osjećaj povjerenja, pedantnosti i nesvakidašnjosti.

* Buzet je bio jako industrijsko središte, ali nakon situacije u Cimosu to se mijenja. Kako ste vi kao netko iz tih krajeva, to doživjeli?
- Situacija u Cimosu mi, osobno, nije poznata. Stoga se smatram nekompetentnom da o tome iznosim neko mišljenje. Živim u svom „mjehuriću“, i ponekad ne uočavam događaje oko sebe. Možda takvo gledište na svijet i nije ispravno, ali takvim se mehanizmom služim kako ne bih trošila vrijeme i energiju na analize i promišljanja o stvarima koje nisu moj problem za rješavanje.

Voljela bih da naš grad ostane ovako miran i ugodan za život, ali i da se gospodarski razvija kako bi se mladi ambiciozni ljudi vratili ili došli, te pronašli svoj kutak za sreću, financijsku sigurnost i samoostvarenje.

* Što Vaša obitelj kaže na Vaš novi posao?
- U današnje doba nije neobično imati duplu obitelj. Takva je i moja obitelj. Zahvaljujući tome, i podrška koju dobivam je dupla, a bogatstvo koje imam neprocjenjivo. Tatina je strana usmjerena kulturi i baštini, dok se mamina zadnjih godina bavi ugostiteljstvom gdje sam djelomično zaposlena zahvaljujući još jednoj prekvalifikaciji za obavljanje poslova kuharice. Najstarija sam sestra dvojici braće i dvjema sestrama. Majka sam sina Vita, koji ima afinitete usmjerene računarstvu, te je student FER-a.

Poticaj i podršku tijekom tranzicijskog razdoblja uvelike su mi pružali meni bliski prijatelji, a istaknula bi Ozrena Catelu i Marka Perkova, prve ljude Udruge osoba s intelektualnim teškoćama Istre s kojima i dalje povremeno surađujem. (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album S. Pernić)

Galerija (6)