'Kaj biš ti mali sopav? Jas bin sopav klavir!“

Denis Grabar Kapitan radi u Istarskom vodovodu u Buzetu kao dispečer, ali sugrađanima je poznat kao jedan od najagilnijih članova Limene glazbe Roč u sklopu ŽKUD-a "Renato Pernić".

* Kako ste se odlučili za sviranje u Limenoj glazbi? Zašto baš taj instrument?
- Najviše godina sam proveo svirajući u limenoj glazbi, ali djelovao sam i u ostalim sekcijama ovog društva. Naše društvo počelo je s djelovanjem Renata Pernića pod čijim vodstvom se 1959. godine oformio KUD Roč. U početku Renato je vodio mješoviti pjevački zbor da bi par mjeseci nakon toga osnovana limena glazba koja je prvi nastup imala 1. svibnja 1960. godine. Od tada do danas svake godine na taj dan sviramo budnicu po Rošćini i Humšćini. Naime, ta glazba je oformljena od članova bivših limenih glazbi Roč i Hum koje su djelovale imeđu 1. i 2. svjetskog rata, a prestale su sa djelovanjem početkom 2. svjetskog rata. U limenoj glazbi Hum moj pranono Bepo svirao je činele. Iz tog razloga sam i ja poželio svirati u limenoj glazbi, odnosno htio sam se glazbeno opismeniti.

Moj me je otac 1976. godine kao desetogodišnjaka doveo u KUD Roč kod profesora Miloša Pernića (mlađi brat Renata Pernića). Miloš je u to vrijeme podučavao djecu sviranju i spremao ih za prijem u limenu glazbu. Renato Pernić je bio dirigent i voditelj limene glazbe Roč. Na pitanje: „Kaj biš ti mali sopav (svirao)?“, ja sam odgovorio: „Jas bin sopav klavir!“ (iako sam ustvari bio zainteresiran za sviranje sintisajzera, koji je u to vrijeme bio popularan u pop glazbi, ali nisam tada znao da se tako zove). Miloš je smijući se odgovorio da to neće biti moguće jer da se u ovoj glazbi svira samo ono kaj moreš nositi sa sobom na pogreb.

'Prvih mjesec dana svirao sam trubu bez usnika'

Naime, u to vrijeme limena glazba je najviše „nastupa“ imala na pogrebima. Odnosno imali smo nepisani dogovor s boračkom organizacijom da sviramo besplatno na pogrebima boraca u zamjenu za nove instrumente. Dogodilo se da sviramo nekoliko pogreba dnevno. S obzirom da nisam mogao svirati klavir odlučio sam se za saksofon. Miloš je rekao: „Se biš sopav ono kaj nimamo u glazbi!“. Na kraju sam otišao kući s jednom starom trubom koja nije imala usnik, tako da sam prvih mjesec dana svirao trubu bez usnika. Kad je Miloš vidio da nisam izgubio volju za sviranjem nabavio mi je i usnik.

* Za Vas kažu da ste dobri duh Limene glazbe, da uvijek kroz šalu dižete raspoloženje. Vaš komentar?
- Što se tiče percepcije mene kao „dobrog duha“ smatram da u našoj limenoj glazbi, a i u cijelom KUD-u ima puno „dobrih duhova“, gdje mi zajedničkim entuzijazmom postižemo nove uspjehe, a usput se i jako dobro zabavljamo.

Na to mišljenje utječe i to što sam od 1976. godine bio u svim mogućim sekcijama KUD-a čiji je sad naziv Željezničarsko kulturno umjetničko društvo Renato Pernić Roč. Osim sviranja u limenoj glazbi pjevao sam u mješovitom pjevačkom zboru, muškoj klapi „Roč“ a plesao sam i svirao u folklornoj sekciji. U folklornoj sekciji svirao sam bajs kojeg i dan danas sviram, ali u folklornoj sekciji KUD-a Sokol Buzet.

'Renato Pernić ubacivao ugljen u parnu lokomotivu'

Godine 1994. u mjestu Santa Maria Nuova (Italija) na svjetskom prvenstvu dijatoničnih harmonika u klasi „harmonika s pratećim instrumentima“ gunjci „Štrace“ (uz mene na bajsu, Albert Zornada –Kumeš na violini i Stojan Nemarnik na klarinetu) osvojili smo zlato. Tada smo pratili harmonikaša Paola Nežića iz Zrenja. KUD Roč je od 1989. godine organizator manifestacije „S harmonikom u Roč“ koja je međunarodna smotra dijatoničnih harmonika.

* Limene glazbe Istre redovito se okupljaju na susretima, kojom prilikom se organizira i zajednički mimohod, a nakon toga je fešta. Je li Vam neki događaj posebno ostao u sjećanju?
- Kakav je entuzijasta bio Renato Pernić govori ova crtica iz njegova života. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo jeftino putovati, a dolazio je često na probe vlakom iz Pule u Roč. Da bi se mogao besplatno voziti pomagao je u ubacivanju ugljena u parnu lokomotivu. Na stanici u Roču su ga čekali članovi KUD-a s vodom i sapunom da se može urediti za probe.

Renato je uz voditelja limene glazbe iz Babića kod Umaga osnivač Susreta limenih glazbi Istre. Prvi susret održan je upravo u Babićima 1976. godine. Ročka limena glazba je jedina glazba Istre koja je sudjelovala na svim Susretima. Moje prvo sudjelovanje s limenom glazbom bilo je s 11. godina na 2. Susretima koji su se održali 1977. godine u Svetom Lovreču.

Meni osobno su najviše ostali u sjećanju susreti gdje je naša glazba bila domaćin i Sveti Lovreč koji je također dobar domaćin. Limena glazba Roč je jedina istarska limena glazba koja je nastupala na svim Susretima limenih glazbi Istre.

'Sviranje na pogrebima jako nam je koristilo'

* Spadate među iskusnije članove. Sjećate li se sviranja po sprovodima, kojih je danas sve manje i manje? Je li to bio dobar običaj, po Vašem mišljenju?
- Sviranje na pogrebima jako nam je koristilo jer smo bili bolje uvježbani na nastupima, a s obzirom da nismo osobno bili plaćeni za sviranje novce koji su dolazili u KUD koristili smo za nabavu instrumenata i uniformi. Smatram da su ukopi uz limenu glazbu dostojanstveniji od ispraćaja sa samo jednim instrumentom.

* Hoće li Limene glazbe, odnosno gradski puhački orkestri preživjeti kao oblik hobija? Ima li interesa među mladima?
- Trenutno u glazbi sviram tubu, to jest suzafon, koji je jedna vrsta tube. S trube na tubu prešao sam 2010. godine jer je postojala mogućnost da naša limena glazba za predstojeći nastup ostane bez tube, jer je jedan tubista napustio limenu glazbu a drugi je bio odsutan zbog bolesti. Sve do danas ostao sam svirati tubu.

Smatram da će limene glazbe preživjeti kao oblik hobija i druženja. Naime, trenutno u našoj limenoj glazbi imamo dvadesetak djece koje podučava Nikola Bernobić i sprema ih za ulazak u limenu glazbu. (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album D. Grabar)