Jeste li čuli za poznatog talijanskog stripaša iz Umaga?
U svom pregledu najbitnijih izdanja stripova u Hrvatskoj u godini koja je na izmaku, časopis Matice Hrvatske Vijenac piše i o izdanjima zagrebačkog izdavača Fibra pod nazivom "Sibir i Titanic". Prenosimo dio članka u nastavku.
"Životopis i stvaralaštvo talijanskoga stripaša Attilija Micheluzzija (1930–1990) može nam se učiniti specifičnim u području devete umjetnosti. Rođen u Umagu, tada dijelu Italije, studirao je arhitekturu i etablirao se u tome zvanju živeći i radeći u Libiji. No nakon što je vojnim udarom godine 1969. Muammar al-Gaddafi preuzeo vlast u toj sjevernoafričkoj državi, Micheluzzi se vratio u Italiju i počeo baviti stripom. I u tek dvadesetak godina nacrtao oko četiri tisuće stranica stripa, stvarajući djela raznih žanrova, ponajviše pustolovnih, povijesnih i ratnih – uz njihovo često preklapanje. Ipak, za razliku od suvremenika pa i naraštajno bliskih talijanskih velikana stripa, poput primjerice Huga Pratta, Dina Battaglie ili Sergija Toppija, Micheluzzi u nas dugo nije bio poznat, radovi su mu se pojavljivali izrazito rijetko i ne može ih se pobrojiti čak ni na prste jedne ruke.
Nakladnik Fibra prije desetak godina počeo je ispravljati tu nepravdu, tiskajući dva Micheluzzijeva remek-djela, serijal Petra Chérie izvorno započet 1977. te Marcela Labrumea s početka 1980-ih. Međutim, na dalja objavljivanja ponovo je trebalo čekati do ove jeseni, kada je tiskan integral koji sadrži dva kasna Micheluzzijeva stripa, Sibir (1989) i Titanic (1988). Dakako, drugi je autorska rekonstrukcija najveće brodske havarije najvećega broda godine 1912. na njegovu prvome putovanju. A o tom su događaju snimljeni mnogi autorski filmovi i kreirani stripovi. Micheluzzijeva rekonstrukcija sasvim se uklapa u takva viđenja, ali je obilježava i osebujna vizura – daleka od romantiziranoga diskursa tek nekoliko godina potom nastala hvaljenoga i nagrađivanoga filma Jamesa Camerona Titanic (1997).
Micheluzzijev svjetonazor u ovome stripu od 72 tabloa u najmanju je ruku ironičan, a vrlo često i ciničan. Predstavljajući manji niz habitusom vrlo različitih likova, autor sklapa složenu mrežu njihovih sudbina i čitateljeve percepcije. Kako je ishod plovidbe poznat, čitatelj uspostavlja i vlastiti odnos prema likovima i njihovim postupcima. A u složenome kontekstu stripa, za Micheluzzija će se izrazito važnim pokazati i klasne razlike putnika. Ipak, autor čitatelja ostavlja na distanci, na razini svjedoka, ali ne i sudionika zbivanja pa percipiramo svijet koji je s višedesetljetnim odmakom na neki način tuđ i dalek, iako odraz njegovih vrlina i mana opažamo i u ovome vremenu.
S druge strane, gotovo 120 tabloa stripa Sibir predstavlja blizak kronološki okvir, čak i ideološka previranja, ali smještena u milje Rusije na prijelazu iz carstva u komunizam. Središnji lik, sveučilišni profesor u Sankt Peterburgu Gabriel Kovalenski, aristokrat sklon anarhizmu i komunizmu, na kraju 19. stoljeća dio je organizacije koja želi počiniti atentat na cara. No prokazan zbog žene, završi u sibirskom logoru, iz kojega pobjegne, a vremenskim ga preskokom zatječemo kao časnika nakon Listopadske revolucije i tijekom pogibeljnoga građanskoga rata između crvenih i bijelih.
No protagonist koji se usprkos grofovskoj tituli nije uklapao u carski milje, ni u novom se vremenu ne uklapa sasvim u komunističko viđenje društva i svijeta. Tragičnost je njegove egzistencije jasna, fabula je stripa retrospektivna pa na samu početku opažamo da je smrtno stradao, a njegov pronađeni dnevnik svjedočanstvo je burnih zbivanja. Više ga puta prokazuju ili lažno optužuju, njegova neprilagođenost u svijetu i zemlji u kojoj živi je trajna, veze s dvama protagonisticama nepotpune, a prijelomni postupci dovode u pogibelj. Svijet kojim prolazi zapravo je pustoš, i prostorno i metaforički, a Micheluzzi sjajno raščlanjuje rusko društvo, mentalitet likova i psihološki sklop protagonista. Nalikuje on na pojedine središnje likove ruske književnosti 19. i 20. stoljeća, njihovu nemogućnost da se uklope u društvo i dosegnu potreban integritet i dignitet.
Pritom se Micheluzzi u obama naslovima iznova pokazao istinskim umjetnikom stripa. Za razliku od crno-bijelih Petre Chérie i Marcela Labrumea, ovi su stripovi u boji. Attilio Micheluzzi se – poput Pratta u kasnom razdoblju karijere – kreće prema sintezi vlastitoga crteža. Od realizma mjestimice naginje groteski – najviše kod likova amoralnih karakteristika, uporaba boje je prema zahtjevima građe, premda može imati i simboličko značenje, a kadriranje je dinamično i osnažuje čitateljevu percepciju fabule. Čini se ipak da je na ljestvici kvalitete Sibir ipak malo više negoli Titanic, ali oba su stripa važna stavka u opusu Attilija Micheluzzija, autora prepoznatljiva stila i kompleksna svjetonazora", napisao je Tomislav Čegir za Vijenac.
