Jedinstveni muzej obitelji Krulčić i oporuka stara 106 godina
U Roču, prekrasnom malom gradiću u središtu sjeverne Istre, Josip Pino Krulčić umirovljeni strojovođa u dvorištu svoje kuće otvorio je vlastiti muzej, pravu obiteljsku etno-zbirku posvećenu željezničarstvu, ali i lokalnoj baštini, običajima i tradiciji ročkoga kraja, piše Novi list. Prenosimo u nastavku najzanimljivije dijelove reportaže.
Ovaj strastveni sakupljač i kolekcionar te veliki ljubitelj antikviteta, a posebice predmeta vezanih uz vlakove i željeznicu, svoju privatnu etno-zbirku gradio je cijeli život,a danas posjeduje veliki broj zanimljivih starih uporabnih predmeta, ukrasa, dokumenata i fotografija koji predstavljaju pravo bogatstvo, ali i vrijednu kulturno-povijesnu baštinu ročkoga stanovništva.
Muzej koji zaista oduševljava i odiše nekim prošlim vremenima, a posjetiteljima pruža retrospekciju u način života kakav su živjeli njihovi preci Josip Pino Krulčić i njegova supruga Eda Krulčić uredili su prije šesnaest godina kako bi sakupljene predmete sačuvali od propadanja i zaborava, ali shvativši da bi zaista velika šteta bila da ih ne podijele s javnosti.
– Ljubav prema starini i starim stvarima gajim još iz najmlađih dana. Naime, nas najbliži susjed u Roču bavio se raznim zanatima, a između ostalog, sakupljao je stare stvari. Kao djeca stalno smo odlazili kod njega i uvijek sam razmišljao kako bih i ja volio imati tako nešto. Tada sam i ja počeo prikupljati i spremati stare stvari, želio sam ih zaštiti i sačuvati od zaborava, započeo je svoju priču Josip Pino Krulčić.
Njegova supruga Eda dodaje kako su zbirku postupno nadopunjavali te kroz godine širili prostorije.
– Prije šesnaest godina kad smo našu zbirku otvorili za posjetitelje, imali smo samo dvije prostorije, a nakon dvije godine uredili treću, dok smo četvrtu i posljednju prostoriju uredili prije četiri godine. Bilo bi toga još, ali nemamo dovoljno prostorija. Ovaj muzej nam je veselje za dušu i zaista uživamo u tome, a Josipova želja iz djetinjstva napokon je ispunjena, komentirala je supruga Eda Krulčić koja uz smijeh dodaje kako je Josip kući u djetinjstvu donosio sve što bi ljudi u Roču bacili »preko baštiona« kako bi ih se riješili.
Zanimljiv testament iz 1915.
Osim starih predmeta, Josip Krulčić je na tavanu obiteljske kuće u Roču pronašao i »testament«, oporuku koju je njegov »nono« napisao 1915. godine u trenutku kada je u jeku Prvog svjetskog rata bio pozvan u vojsku. Poput cijelog obiteljskog muzeja i izloženih predmeta, sačuvani testament vraća u prošlost u neka davna vremena, a ono što je možda najzanimljivije jest, primjerice, činjenica da su nekada imanje i kuću uglavnom naslijeđivala muška djeca, odnosno sinovi kako bi se očuvalo naslijeđe i ostalo u obitelji, dok se za kćeri smatralo da će se udati i otići živjeti na muževo imanje te su zemlju vrlo rijetko dobivale.
Kada je napisao oporuku, govori nam Eda, nono je imao četvero djece, tri sina i kćer. Sinovi su bili ti koji su nositelji obiteljskog naslijeđa, a kćerka je dobila samo nužni dio, kao što piše »leitima kaj ji zakon da«, što znači pokretni miraz koji ima pravo dobiti poput namještene sobe i po mogućnosti koju životinju. Oporuku je Josipov nono napisao u detalje i razmotrio sve opcije koje bi se mogle dogoditi, ali, na sreću, vratio se je iz vojske i do kraja života je imao desetero djece, kazala je Eda Krulčić te dodaje da svojim posjetiteljima često pročitaju ovaj testament i svakog dirne.
»Testament na 1/6/1915, Ljubljana
Jas izdola podpisan svojom rukom sada kako se nahajam u vojačkim stanu u voiskim času i se najdem i se najdem u dobrim razumu želim izručiti svoje imanje. Jas imam tri sine i jednu hćer. Prvi sin imenom Rikard, drugi sin imenom Rudolf, treći sin imenom Drago. Ja pustim moje imanje sven tren sinon jednaki del mojega imanja, a hćeri imenom Anzola leitima kaj ji zakon da. Ako bi mojih sini koji umerl prije osavnais let svoje starosti njegov diel primejo oni dva živi. Ako dva umru prime onaj treći kaj ostane živ ako bi svi tri moji sini umrli prije osavnais let svoje starosti. Bi primila moje imanje moja hći Anzola polovicu mojiga imanja, a polovicu prime moja Žena Ivana rojena Zornada.
Ako se ne oženi ako bi se moja žena oženila bi primila sve hći Anzola. Ako bi prišlo do tega da umrejo svi tri moji sini da ostane moje imanje hćeri moji Anzole i moji ženi Ivana ako bi se žena oženila biji moja hći Anzola dala dva milijara kruna, a drugo ostane hćeri. Ako moji sini živi da ostane moje imanje sinom i ko bi moja hći Anzola ostala doma da se ne oženi da ostane za oženiti jima parit ili diel mojiga imanja kako sini ali do smerti, a po njezini smerti ostane sinom sven jedna. Moji ženi Ivane rojena Zornada. Ja ji pustim polovicu užufruta ji moraju dati moji sini i ko ne bi mogla živiti žnjimi jedan kus hiše da može sama bivati i sve je moraju pomoć osobito u vrime bolesti i starosti, ako nebi teli ji pomoć, ona si može naći dekle i da ji oni platiju.
Ako bi moji ženi od tega mantinjamenta ostajalo ne smi prodati mora dati nazad sinom. Ako bi svi moji otroki umrli prije osavnais let svoje starosti bi ostalo moji ženi bi gospoja do smerti od sega mojiga imanja, a od polovicu bi gospoja kamo bi tela, a polovicu po njezini smerti bi ostalo Bratu Ivanu, mojemu Bratu. Moji baštinici moraju platit deset tihih Maš za mene. Deset maš za moju ženu i to tihe maše. Deset za pokoinoga mojiga oca. Deset za moju pokoinu maćehu i to sve tihe maše i pokopanje za mene i za ženu i to po volji ako bi teli vele oficie, ali srednje. To san jas podpisani posvoji volji napisao svojem rukom i potverdujem. Josip Krulčić, sin Pokoinoga Mate, vor Grgurinčić, Kontrada Čiviteš, Opčina Roč«, piše Novi list.
