Vizitator Valier zamalo iz Crkve izopćio neposlušne pulske švore

Na čelu pulske biskupije u doba vizitacije Agostina Valiera nalazio se Matteo II. Barbabianca (1576.-1582.). Stanovao je u Puli, ali je dio ljeta zbog lošeg zraka provodio u Vodnjanu i rodnom Kopru. Valierovi ljudi pomno su ispitali biskupov način života i upravljanje biskupijom. Svi su ga pohvalili, štoviše, Valiere je za njega napisao da je skroman i svet biskup. Ne uzurpira biskupijske prihode i ne prima mito za dodjeljivanje svećeničkih položaja. Ovom skromnom biskupu, čija se biskupija protezala sve do Rijeke, pripala je obveza provesti obnovu Crkve prema tridentinskim smjernicama. Preminuo je u Puli 3. studenoga 1582. godine.

Biskup Valier je putovao s velikom pratnjom koju su činili pravnici, poznavatelji kanonskog i civilnog prava, teolozi i drugi svećenici. Pulsku biskupiju obišao je od 9. do 22. siječnja 1580. godine, počev od Vodnjana do završno Barbana.

BISKUP BARBABIANCA NEGODUJE ZBOG ŠVORA

Pulsko izvješće vizitatora Valiera, piše Milena Joksimović, doktorica klasičnih znanosti, sadrži zanimljiv dodatak: pismo u kojem se biskup Barbabianca žali na neposlušnost redovnica. One, negodovao je biskup, po svom nahođenju napuštaju samostan, što je on zabranio. Zabranu su poštovale dok nije zatoplilo, ali su s ljepšim vremenom ponovno stale izlaziti kako im se prohtije. Redovnice su, žali se biskup, bez ikakve diskriminacije u samostan primale žene i muškarce. U samostanu su čak boravile djevojke stasale za udaju, a među njima i jedna zbog koje je u gradu došlo do sablazni. Stoga je naložio da se u samostan smije ući samo uz njegovo pisano dopuštenje. Toga su se mještani i redovnice neko vrijeme pridržavali, ali otkad se biskup vratio iz Rijeke nitko nije tražio dopuštenje pa je stoga sumnjao da se u samostane ponovno počelo ulaziti bez njegove dozvole.

Biskup je predložio i dodatne mjere koje bi osigurale izolaciju redovnica, ali su ih one odbile provesti.

Problem u samostanu predstavljalo je i to što je bivši upravitelj činio što je htio i nije polagao račune; taj isti čovjek je u samostanu imao dvije kćeri, od kojih je jedna, po biskupovim riječima, bila “pravi tiranin” i nije se pokoravala ni predstojnici, uvjerena da cijeli samostan ovisi samo o njezinu ocu.

Biskup Barbabianca nastojao je preseliti redovnice iz siromašnog samostana Sv. Katarine u bogatiji samostan Sv. Teodora, ustanoviti solidan samostan s klauzurom, ali se narod tome usprotivio. Njegov nasljednik, Klaudije Sozomeno (1583.-1605.), u izvještaju Svetoj Stolici o stanju u biskupiji 1600. i 1604. godine, spominje da je uspio sjediniti benediktinke ovih dvaju samostana, koji ima tridesetak redovnica.

BISKUP VALIER IZGRDIO BENEDIKTINKE

Vizitator, biskup Valier, posjetio je redovnice oba samostana i izgrdio ih što su napuštale samostan. Klečeći molile su za oproštaj pa ih je oslobodio izopćenja, ali je naložio da samostani moraju imati klauzuru i da redovnice ne smiju napuštati samostan, pod prijetnjom izopćenja. Svi posjetitelji, osim oca, majke i braće, morali su dobiti pisanu dozvolu za posjet. Razgovor se imao obavljati kroz željezne rešetke, a redovnice su na razgovor morale ići u pratnji starije osobe. U samostan nije smio ulaziti nitko osim biskup.

U samostanu Sv. Teodora u ono je vrijeme živjelo šesnaest redovnica, a u samostanu Sv. Katarine jedanaest, koje su bile vrlo siromašne. Živjele su od milodara i svog rada, naročito od prihoda koji je donosio samostanski mlin. Ranije je samostan Sv. Katarine bio jako bogat, ali su brojna njegova polja otuđena. Biskup Valier udijelio je švorama milodar i donio dodatne mjere koje su imale unaprijediti materijalno stanje samostana: odlučio je da se nove djevojke više ne smiju primati u samostan bez dote već moraju imati sredstva dovoljna za vlastito uzdržavanje; za Puljanke je ta svota iznosila 150 dukata, a za djevojke iz drugih mjesta 200 dukata.

(Kasnogotička crkva Sv. Teodora s benediktinskim samostanom sagrađena je 1458. u središtu grada. Redovnice su ga napustile 1789., a uništen je 1873. tijekom izgradnje austrougarske vojarne. Između dva svjetska rata, u dvorištu je sagrađena skladišna zgrada tvornice duhana, koja je izgorjela u požaru).

PEOBLEMATIČNI KANONIK OTTOBANI

Što je pak apostolski vizitator saznao o kleru?

Glavna Valierova zamjerka odnosila se na način odijevanja: mnogi kanonici rado su nosili kićenu odjeću, za koju je bio karakterističan izvrnuti ovratnik sa svilenim ukrasnim resama. Svećenicima je naredio da više ne nose razmetljivu odjeću već jednostavan ovratnik. Među kanonicima problematičan je bio Francesco Ottoboni, koji je primao nadarbine za kanonikat u Puli i one u župnoj crkvi Sv. Kuzme i Damjana u Fažani. Vizitator ga je opomenuo da su te dvije nadarbine u međusobnoj suprotnosti, jer obje iziskuju rezidiranje u mjestu službe. Ottobon je bio umiješan i u određenu “mutnu” kupoprodaju kuće Domenice de Bardis. U konačnici, kanonik je morao oštećenoj vratiti kuću koju je za mali novac kupio na prijevaru. Domenica de Bardis je na pravdu čekala gotovo 20 godina, ali joj se čekanje na koncu isplatilo.

VIZITATOR SPASIO PULSKU KATEDRALU OD RUŠENJA

I jedna zanimljiva informacija: Predstavnici svjetovnih vlasti obratili su se vizitatoru s molbom da se dopusti rušenje crkava koje ne mogu biti obnovljene, “da se ukloni tako grozan prizor koji ne pobuđuje nimalo poštovanja prema Božjem obredu”. Predložili su čak da se sruši katedrala, stolna crkva pulske biskupije čiji prvi tragovi sežu u 4./5. stoljeću. Biskup Valier se, međutim, založio za njenu obnovu i radove povjerio pulskom arhitektu Marcu Taliamonteu, koji je u svemu morao sačuvati formu postojeće crkve, osim što će krov središnjeg broda sniziti zbog stabilnosti. (Piše: Robert Buršić)

POST SCRIPTUM. Prigodom posjeta biskupa Agostina Valiera u Puli osnovana je crkva grčkog obreda. Pred vizitatora su izašli građani koji su u Pulu doselili s Cipra, na čelu s plemićima Calceranom Rechesiom i Pietrom Musconom, i zahtijevali da im se ustupi crkva u kojoj bi grčki svećenik obavljao grčki obred na grčkom jeziku, što su im, po njihovim riječima, zajamčile mletačke vlasti. Tvrdili su da mnogi od njih ne razumiju latinski pa ne mogu sudjelovati u obredu na latinskom jeziku. Za njihovu stvar založili su se Mletačka Republika, biskup i providur pa je vizitator odlučio da se Grcima ustupi jedna crkva (danas crkva Sv. Nikole). Valier je dopustio da u crkvi služi jedan grčki svećenik, ali pod uvjetom da prvi svećenik bude poslan iz Rima, iz grčkog sjemeništa, “da ne dođe do zablude”.