Slučaj motovunskog župnika: išao u lov, kartao i imao ljubavnice

U svećeničkim redovima Katoličke crkve uvijek je bilo problema s ćudoređem, odnosno održavanja celibata, seksualne apsistencije. U prošlosti, kao i danas, bilo je skandaloznih slučajeva. S takvim se jednim slučajem suočio apostolski vizitator Agostino Valiera (1531.-1606.), kada je 1580. godine posjetio župu Motovun.

Apostolske vizitacije postale su češće s protureformacijom, a naročito nakon Tridentskog koncila (1545.-1563.), na kojem su donijete odluke i date smjernice za temeljitu obnovu Rimokatoličke crkve. Trebale su biti jedan od glavnih instrumenata za provođenje nadzora nad klerom i svećenstvom. Da bi se, dakle, provjerila primjena odluka Tridentskog koncila, u mletački dio Istre godine 1579. i 1580. upućen je veronski biskup Agostino Valier. On je kao apostolski vizitator za Istru i Dalmaciju temeljito obišao sve tadašnje istarske biskupije (Pula, Poreč, Novigrad, Kopar, Pićan) te o stanju izvješćivao Svetu Stolicu.

O slučaju motovunskog svećenika Jacobusa Goie postoji opsežna dokumentacija. Kristina Stojšić opisala ga je u svom diplomskom radu "Slika Motovuna u 16. stoljeću s posebnim naglaskom na apostolsku vizitaciju Agostina Valiera" (Riječko sveučilište, Filozofski fakultet - Odsjek za povijest, Rijeka, 2015.). U pripremi ove kolumne koristio sam se i njezinim tekstom.

IŠAO U LOV, KARTAO, IMAO LJUBAVNICE

U Motovunu su se 3. siječnja 1580. godine sastali Taffeli de Taffelis, doktor obaju prava, civilnog i crkvenog, koji je bio zadužen za vođenje procesa protiv svećenika optuženih za inkontinenciju ili nesuzdržljivost i držanje ljubavnica, te apostolski vizitator Valier, kako bi ispitali slučaj župnika Jacobusa Goie. O Goii su Motovunci i Motovunke svjedočili o svećeniku koji je išao u lov, kartao, imao ljubavnice, te se „neprilično ponašao prigodom ispovijedi“.

O ozbiljnosti kojom su optužbe shvaćene svjedoči više od 50 stranica zapisanih svjedočanstava svjedoka iz Motovuna i okolice. Ukupno dvanaest svjedoka.

Taffelusa je najviše zanimalo o kojim je ženama riječ, o kakvim je prijestupima bilo riječi te ponajviše kako je to puk doživljavao.

Zanimljivo, iako postoje zapisi da je puk u nekim istarskim mjestima tolerirao konkubinat, motovunski puk nije bio voljan tolerirati postupke njihova župnika.

Za što su sve optuživali dušobrižnika Jacobusa?

S MARINOM PIO, JEO I SPAVAO

Na upit s kojim je ženama osumnjičeni svećenik imao odnose, navode Marinu iz Kaldira, s kojom je pio, jeo i spavao, s kojom je imao i dijete koje je umrlo, i s kojom je najduže živio; ženu Gia Fortunata, koju je dirao na ispovijedi, ženu službenika Gianetta, pa Gellu Cragnillu s kojom je imao dijete koje je odnešeno u neku crkvu u Poreču i tamo ostavljeno. Spomenuli su i Katarinu iz Buzeta, a na spolne odnose mamio je prostitutku Apolloniju i Venerandu. One su se žalile da im je dirao grudi i pokazivao „le cose vergognose“.

Euffemia, koja je skrbila o župnikovom domaćinstvu, rekla je pod zakletvom da je ovom župniku u prirodi ići ženama te kako je nikada nije ostavljao na miru kada je bila u njegovoj kući.

Svjedoci su bili pitani i za župnikovo kartanje i lov, te odgovarali: gotovo nema dana da ne igra, čak i nedjeljom na večer u Višnjanu gdje je išao u lov. Usto, govorili su da igra za novac.

U vizitaciji nisu zapisani Valierovi postupci s motovunskim župnikom Jacobusom, ali se može pretpostaviti da su kazne bile iste kao i u ostalim mjestima gdje je naišao na takve slučajeve, kao što je to bilo u Buzetu, gdje su padale zatvorske i novčane kazne, te izgon iz biskupije na pet godina.

Župnik Jacobus je i prije bio tužen biskupu, a usprkos njegovim prekršajima nije bio smijenjen. Pri osudi nekog svećenika postojali su razni problemi: manjak kvalificiranih učitelja-svećenika, manjak svećenika koji bi zauzeli mjesta osuđenih svećenika, prihvaćenost i raširenost svećenika s konkubinama, raširen nemoral, kartanje, opijanje, lov i druge aktivnosti smatrane nedopustivima u očima Crkve. (Piše: Robert Buršić)

POST SCRIPTUM. Fra Ante Crnica (1892.-1969.), profesor Kanonskog prava na franjevačkoj Visokoj bogoslovnoj školi u Makarskoj, napisao je i u Zagrebu 1945. godine tiskao Priručnik Kononskog prava Katoličke crkve. U poglavlju Zločini protiv života, slobode i ćudoređa, piše: „Klerici u nižim redovima koji počine kakav zločin protiv šeste zapovijedi Božje (op. Ne sagriješi bludno), imaju se kazniti prema težini krivnje, pa i otpuštanjem iz kleričkog staleža (...). Klerici u višim redovima, bilo svjetovni bilo redovni, ako su suložnici, te su bezuspješno opomenuti, imadu se prisiliti da odustanu od nedozvoljenog općenja i da naknade sablazan obustavom službe Božje, oduzimanjem prihoda službe, nadarja, dostojanstva. Ako zločin protiv šeste zapovijedi Božje počine s maloljetnima ispod šesnaest godina, ili preljub, silovanje, spolno općenje sa životinjom, istospolno općenje, zavodništvo rodoskrvnstvo s rođakinjama ili svojtom u prvom koljenu, imaju se udariti obustavom, proglasiti bešćasnim, lišiti bilo koje službe, nadarja, dostojanstva, zanimanja, ako ga imadu, a u težim slučajevima svrgnuti. Ako drukčije sagriješe protiv šeste zapovijedi Božje, imadu se kazniti primjerenim kaznama prema težini slučaja, ne isključivši oduzimanje službe ili nadarja, osobito ako su dušobrižnici“.

Celibat, beženstvo, bezbračnost zrele osobe, posebno katoličkih klerika (đakona, svećenika, biskupa), redovnika i redovnica, ozakonjen je na Zapadu u doba reforme pape Grgura VII. (1072.–1085) te na općim crkvenim saborima, u konačnici i na Drugom vatikanskom koncilu (1963.-1965.). Na bit vjere, čak ni na bit svećeništva ne bi utjecalo da sutra Crkva odredi drukčije. Sveti papa Pavao VI. navodno je izjavio: „Radije ću umrijeti nego promijeniti zakon o celibatu. Papa u miru, Benedikt XVI., zalaže se za celibat, a papa Franjo misli da je celibat dar za Crkvu, ali ne slaže se da celibat bude opcija: „Možda samo na jako zabačenim mjestima, na otocima u Tihom oceanu, kada postoji pastoralna potreba“.