Srušene sakralne građevine nakon Velikog rata
U novijoj povijesti Crkve u Istri samo je jedan sakralni objekt drastično srušen nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, crkva Gospe Žalosne (Addolorata) u Umagu. A negdje su, kao što je bio slučaj u Poreču, crkve koje nisu bile u funkciji, srušene su unatoč tome što su baštinile kulturnu baštinu: smetale su napretku. Nekim je crkvama prijetila desakralizacija, djelomice su neke zakratko i bile pretvorene u skladišta, ali onoj u Koromačnu nikada nije vraćena prvotna svrha, bogomolja i okupljalište vjernika. Ovom rastućem industrijskom središtu Labinštine, kada je podignuta tvornica cementa, vlasnik je u sklopu uobičajena standarda izgradio i crkvu.
ŽALOSNA SUDBINA GOSPE ŽALOSNE U UMAGU
Umaška crkva Gospe Žalosne (Addolorata) žalosno je sravnata sa zemljom 12. svibnja 1954. godine. Izgrađena je u 14. st., a izvorno je bila posvećena apostolima Jakovu i Bartolomeju. Od 1483. brigu o crkvi preuzimaju serviti; 1573. gradi se kapela posvećena Majci Božjoj Žalosnoj, koja s vremenom preuzima titular crkve. Novoizgrađeni oltar Gospe Žalosne posvetio je te godine tršćanski biskup Andrea Rapicio nešto prije smrti. U izvorima crkva se spominje i kao crkva Blažene Djevice dei Servi. Pročelje je bilo ukrašeno lukovima i lunetom nad ulaznim vratima; na njemu je bila preslica s dva mala zvona. Strop crkve bio je oslikan freskama.
Umag je početkom 18. st. slabo naseljen zbog epidemija i bolesti, ali i zbog uskočkih napada i pljački. Serviti sele u manju kuću u gradu, da bi 1770. godine napustili crkvu i samostan, a upravu preuzimaju umaški svećenici. Između 1908. i 1931. godine, župnik Ernesto Fumis potpuno je obnovio crkvu i prigradio joj zvonik dajući sklopu pseudoromanički izgled. Don Ernesto, rođen u Fiumicellu, u provinciji Udine, bio je župnik i dekan u Umagu od 24. lipnja 1907. do 13. ožujka 1932. godine, kada je preminuo. Jedna ulica u Umagu nosi njegovo ime.
Mons. Sergije Jelenić u fotomonografiji “Umag/Umago, sakralno bogatstvo Umaga i okolice” (1997.), piše da je crkva Majke Božje Žalosne porušena iz 'urbanističkih' razloga. „Uistinu, bila su to teška vremena za Crkvu u našim krajevima! Ne ponovila se! Uz crkvu bili su i drugi objekti: zgrada za stanovanje – samostan, športska dvorana – sve to nestalo je zbog nečih 'većih' razloga. Kip Majke Božje Žalosne prenesen je, uz mnoge suze, u procesiji, u župnu crkvu“.
„Non c'e piu la bella chiesa di S. Maria Addolorata... fu demolita per la costruzzione di un palazzo“ (Nema više lijepe crkve Gospe Žalosne... srušena je da bi se podigao stambeni objekt), piše Dario Alberi u svojoj knjizi „Istria – storia, arte, cultura“ (1997.).
Treba napomenuti da je umaška župa gotovo četiri desetljeća tražila da se izgradi nova crkva, umjesto srušene, kako je vlast obećala: nova crkva Gospe Žalosne gradila se u Murinama od 1992. do 1994. godine.
CRKVE NA PUTU NAPRETKA U POREČU
Dozvolom Regionalnog zavoda za zaštitu kulture u Rijeci 1971. srušena je crkva Sv. Duha u Poreču da bi se izgradila robna kuća i hotel. Crkva je napuštena u 18. st.; nadograđen joj je bio jedan kat za stanovanje.
Iz istih razloga, gradnje robne kuće i hotela u Poreču, srušena je i crkvica Sv. Lucije, dragulj istarske romanike, kako piše Ante Šonje, dugogodišnji ravnatelj Zavičajnog muzeja Poreštine. Njen prostor bio je uređen za radionicu popravaka traktora Više poljoprivredne škole, pa u kovačnicu. Prvi put spominje se 1416. godine.
SV. JOSIP VIŠE NE STANUJE U KOROMAČNU
Početkom 1900. godine sicilijanski poduzetnik Antonio Conigliaro otvara u Koromačnu (Valmazzinghi) tvornicu cementa. Sjedište firme Societa Potland e Marma (SPEMA) bilo je u Palermu. Direktor je bio izvjesni D'Aquisto, koji je povremeno živio u Brovinju. On je upravljao tvornicom i velikim građevinskim pothvatomradovima: naselje je nastalo između 1920. i 1940. godine za potrebe sve većeg broja radnika. Uz tvornicu je izgrađena luka za prihvat velikih brodova, a oko tvornice je niklo naselje za zaposlenike, sa školom i drugim sadržajima. Uoči Drugog svjetskog rata vlasnik cementare u Koromačnu dao je sagraditi kuću za svećenika i crkvu Sv. Josipa. I crkva i kuća nakon rata su nacionalizirane i preuređene, najprije u kinodvoranu i društveni dom, a potom u upravnu zgradu cementare. U sastavu crkve bio je i dvadesetak metara visok zvonik, koji je srušen uoči prenamjene ovog sakralnog objekta. Uzaludni su bili svi pokušaji i župe i biskupije da se crkva i kuća vrate svojoj prvotnoj svrsi.
MALA GOSPA USTUKNULA PRED BORCIMA U VODNJANU
Na vrhu Trgovačke ulice u Vodnjanu, na mjestu spomenika Palim borcima NOB-a, do 1956. godine postojala je crkva zvana Madonetta, Mala Gospa. Tadašnji porečki i pulski biskup dr. Dragutin Nežić, pod pritiskom vlasti, dozvolio je rušenje oronule crkve, nakon čega je podignut spomenik. (Piše: Robert Buršić)
