'Erotska fotografija me nije privlačila. Ja sam tip za mačkice i peseke'

Svatko tko je u posljednjih nekoliko desetljeća jače pratio medijsku scenu nije mogao a da ne primijeti iznimne fotografije fotoreportera Duška Marušića Čičija. A i mi koji koristimo Pixsellov fotoservis na kojem su se pojavljivale njegove fotografije, u kojima se ispreplitalo bilo grada i neka dublja poruka o istarskoj i hrvatskoj stvarnosti, odmah smo primijetili da ih više nema. Čiči je naime otišao u zasluženu mirovinu, pa smo odlučili tog legendarnog fotoreportera i svjedoka povijesti zamoliti za mali interview.

Duško Marušić Čiči je rođen u Puli. Od 70-ih godina profesionalno se bavi umjetničkom, reklamnom, life-style fotografijom i sofisticiranom urbanom fotografijom. Od 1980. godine radi kao fotoreporter najtiražnijeg hrvatskog dnevnika „Večernji list“, a od 2010.  do 2020. u „Styria Medien AG“. Suradnik je u mnogim časopisima, autor je brojnih fotografija u reprezentativnim nakladničkim projektima različita tematskog kruga, a u autorskoj nakladi publicirao je Fotomonografiju Pule, te je autor fotografija nove monografije Grada Pazina.

Osebujnost i profinjenost fotografskog umijeća, vrhunska sprega umjetnosti i zanata donose mu mnoga priznanja i nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. Dodijeljena su mu priznanja od strane Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija za vrijedan doprinos u predstavljanju Hrvatske na svjetskim izložbama: EXPO 2005, Aichi u Japanu i EXPO 2010, Šangaj, N.R. Kina, na natječaju „Hrvatska novinska fotografija“, za izbor najbolje novinske fotografije 2008., autor je pobjedničke fotografije u kategoriji 'Događaj' za fotografiju gorućeg turskog tankera UND Adryatik. Dobitnik je nagrade “Marijan Rotar” za dugogodišnji doprinos Festivalu igranog filma u Puli i  mnogih drugih. Fotografije su mu objavljivane u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je na više od stotinu skupnih i 50 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Njemačka, Italija, Švicarska, Japan, Španjolska, Slovenija, Mađarska, Austrija…). Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske u Zagrebu i Društva hrvatskih novinara.

*Koje ste sve poznate osobe i događaje fotografirali i koga ste najradije fotografirali?
- U četrdeset tri godine profesionalnog snimanja bilo je toga toliko da čovjek pomalo zaboravlja. Bilo je toliko toga i toliko ljudi da bi trebalo dosta papira da se sve ispiše. No od poznatih osoba izdvojio bih samo Papu Wojtylu, jer on to zaslužuje svojim djelima. Nisam vjernik pa to ne govorim zbog toga.

*Koje su Vam svjetski poznate osobe ostale u najljepšem sjećanju?
- Definitivno Renzo Arbore, čovjek s toliko energije i duha, bravo!

Najlakše i najugodnije snimati Jakovčića

*Kojeg ste istarskog političara ili političarku najviše voljeli fotografirati?
- Iskreno s kultom ličnosti nisam nikada bio „fasciniran“, pa ni političarima. Ni s onima prije, ni s ovima sada. Stoga, dali sam nekog baš volio snimati, i ne bih izdvojio nikoga posebno. No kad je posao zahtijevao, najlakše i najugodnije mi je bilo s Jakovčićem, koji je uvijek spreman na "nešto", zna on sa medijima jako dobro. Pravi mačak!

*Jeste li u svojoj višedesetljetnoj karijeri doživjeli neke neugodnosti na zadatku ili tijekom rada?
- Na svu sreću, kao i u normalnom životu, neugodnosti nije bilo, jer moraš procijeniti dokle i kamo možeš protegnut svoj  interes. Bilo je opasnih situacija, neugodnih, no nikada u tolikoj mjeri da bi se to pamtilo. Ha! Da, s osiguranjima političara, naročito Sanaderovim, sam uvijek bio na nož, oni guraju, ja vičem, režim. Bilo je izazovnih zadataka, kao praćenje izvlačenja nastradalog speleologa u talijanskim planinama...

Tri dana sam svaki dan pješačio nakon vožnje kampanjolom u planine, dva i po sata do jame u koju je upao, dva i po sata natrag, da bi napokon snimio izvlačenje speleologa iz jame uz nadljudske napore spasioca. Ja jedini fotograf iz Hrvatske koji se ujedno ne bavim ni jednim sportom ili rekreacijom. Juhu!

*Kako je bilo raditi u medijima na početku Vaše karijere a kako pred odlaskom u mirovinu?
- Raditi nekada u medijima bilo je prekrasno, izazovno, inspirativno, zahtjevno i nadasve vladao je jedan kolektivni duh k uspjehu. Dolaskom strateških partnera u medijski prostor Hrvatske i dolaskom novih tehnologija i društvenih vrijednosti to više nije to. Barem u Hrvatskoj. Točka.

Većina žena ima ono nešto

*Kako se pred objektivom fotoaparata ponašaju obični ljudi a kako političari? Ima li razlike između ponašanja žena i muškaraca pred kamerom?
- Svi smo mi isti, rijetki su oni koji imaju odnos s objektivom, aparatom ili kamerom na prvu. Svima je neugodno i pomalo strano. No uz osmijeh i koju toplu riječ čovjek se brzo prilagodi. Ne bi o političarima, prije sam već spomenuo da me baš ne "fasciniraju" pa radije o ostalima. Žene uvijek imaju istu priču da su nefotogenične, da one to ne bi, no većina njih nasuprot ustaljenoj frazi, ima ono nešto što ti kao fotograf moraš osjetiti i prenijeti.

Muški ko' muški, uzalud trošiti riječi. U zadnje vrijeme primijećujem kod dosta njih "feminiziranih" pristupa prilikom snimanja, počeli su više voljeti sebe!

*Jeste li se bavili erotskom fotografijom ili imali želju i ambiciju da bi se njome bavili?
- Erotska fotografije me na sreću nikada nije privlačila, jer da je, sigurno ne bih bio ovo što sam danas ni ovdje gdje sam danas. Ja sam vam tip za pčelice, mrave, mačkice i peseke!

*Sigurno ste kao fotoreporter snimali prometne i druge nesreće. Je li Vas neki prizor koji ste snimili toliko pogodio da ste ga kasnije mjesecima sanjali?
- Sva ružna događanja i scene pokušavam što prije izbrisati iz glave, bilo je gadnih saobraćajnih udesa, samoubojstava no o tome ne treba pisati ni misliti. Kao i rat, treba što prije  to istisnuti iz sebe, život je jedan i lijep je, stoga treba misliti na to i tako se ponašati i razmišljati da bi pridonio što boljem svijetu.

*Danas svatko mobitelom može fotografirati svoju okolinu. Svatko može sam sebi biti model preko selfija ili pokušati se baviti influencerstvom. Što mislite o tim pojavama i širokoj dostupnosti tehnike?
- Fotografija danas je ono o čemu su nekada mnogi samo mogli sanjati. Što više fotografija, to će priča o čovjeku i njegovim dostignućima i manama duže ostati zapisana u prostranstvima kozmosa za vječnost. Mi fotografi pišemo povijest svjetlošću, nemojte zaboraviti jedna slika vrijedi više nego tisuću riječi!

Mnogi to zaboravljaju i tako se odnose, pogrešno, pogrešno. Selfi generacija? Influencerstvom, ne hvala ostavljam to novim generacijama. To je cijena napretka, nema nazad samo naprijed pa makar i do samodestrukcije. Bez mene. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman)