Elio Bašan: Nezadovoljni ocjenom neki me natjecatelji nakon emisije nisu htjeli ni pozdraviti

On je plesač, učitelj plesa, sudac na natjecanjima… Elio Bašan trideset godina vodi plesnu školu Dansel u Puli i Rijeci, a upravo su kod njega prve plesne korake napravili Franka Batelić i Tony Cetinski. Ne prestaje s učenjem i stalno se educira, a već šestu godinu sudjeluje u Plesu sa zvijezdama HTV-a. Imala sam stoga više nego dovoljno razloga za razgovor s Eliom Bašanom, s kojim sam se susrela između njegovih obaveza u Rijeci i Zagrebu.

* Kako je započeo vaš plesni put?
- Krenulo je još na studiju. Na prvoj godini studija brodogradnje u Rijeci išao sam na jedan tečaj klasičnog plesa da naučim nešto za sebe. Kasnije sam otkrio da bih htio nešto više naučiti o plesu, pa sam nastavio u jednom klubu, počeo ići na natjecanja. Kako je Ljubljana bila centar plesa tadašnje Jugoslavije, otišao sam tamo i plesao za slovenski savez, bio sam član njihovih klubova i tamo sam se dugi niz godina natjecao. Tako sam uspio ući u reprezentaciju Slovenije i bio sam među prvih pet u tadašnjoj državi, ali i sudionik svih ostalih velikih državnih natjecanja, u Europi pa i šire. Posebice na velikim turnirima u Engleskoj gdje stvarno nastupaju najbolji. Potom sam na fakultetu za sport završio za trenera sportskog plesa te otišao na akademiji u Londonu, gdje sam završio školovanje s vrlo dobrim uspjehom i dobio status predavača. Inače, imam status predavača i ispitivača jedne velike strukovne organizacije IDTA (International Dance International Association). Jedan sam od osnivača krovne organizacije za ples, osnovao sam i prvu strukovnu organizaciju Hrvatskih učitelja i sudaca plesa. Bilo je tu još mnogo toga, to je bila neka moja zadaća, da poguram cijelu priču za ples kod nas.
Moja kolegica Patricia Miletić i ja jedini smo licencirani učitelji plesa u Istarskoj županiji, zato je dobro to što smo napravili za ples u Istri zadnjih 30 godina koliko radimo i vodimo našu plesnu školu Dansel. Tako ljudi ovoga podneblja imaju školu sa stručnim osobama.

„Hrvatski Ples sa zvijezdama nagrađen kao četvrti najbolji na svijetu“

* Kako je počela suradnja sa showom Ples sa zvijezdama?
- Tamo sudim već šestu godinu, a bio sam i inicijator toga showa kod nas. Naime, po uzoru na onaj britanski i talijanski koji sam gledao, ponudio sam projekt HRT-u i oni su pokazali interes, što se pokazalo odličnim. Gledanost je velika, svake je subote oko milijun ljudi prikovano za male ekrane. Obično takvim emisijama padne gledanost, a ovdje je još uvijek jako velika. „Zvijezde pjevaju“ više ne ide, a u plesu mislim da je dobra kombinacija parova i naših komentara. Svatko od nas to radi na svoj način, ima svoj stil, što je, mislim, jako dobro za show.

* Je li teško biti objektivan?
- Ako je netko dobar, onda od mene dobije najviše što mu mogu dati. Ali uvijek ostavljam nešto za idući put kad će biti bolji. Jer ako odmah ispucam sve dobro ocjene, kasnije, kada se poboljšaju, nemam ih više kako nagraditi. Mislim da im je to dobra stimulacija da još više rade, jer je ples jako teško naučiti u kratkom roku, posebno na visokoj razini.

* Vidimo u showu da mnogi stvarno jako dobro nauče plesati, može li to svatko?
- Naravno! To, vjerujte mi, svatko može naučiti. Tek će rijetkima koji zaista imaju problema s koordinacijom ići teže, ali to je jako mala brojka ljudi koji u konačnici ipak nauče plesati. Najveći je uspjeh ako je čovjek, radišan, discipliniran, ako si da truda. Tada je uspjeh siguran. Talent bez radnih navika ne znači ništa.

* Kako je vama, kao profesionalcu, gledati njih amatere, početnike u plesu?
- Ja ih sve gledam sa simpatijom, drago mi je da su se odlučili jer stvarno im nije lako. Takav nastup uživo pred gledateljima u studiju i malim ekranima nije lak ni profesionalnom plesaču, a kamoli onima koji su možda i navikli na kamere ali nekom svom fahu. Za njih je to veliki stres i vjerujem da im nije lako. Mnogi od njih za trajanja showa izgube dosta kilograma zbog napornih treninga.

Talentirana Franka Batelić

* Kakva je bila Istranka Franka Batelić u Plesu sa zvijezdama?
- Franka je jako talentirana cura, ona je nekad davno i plesala kod nas jer smo mi organizirali škole i po drugim gradovima Istre, pa tako svojevremeno i u Labinu. Tako je još u osnovnoj pa kasnije i srednjoj školi plesala kod nas. Franka je izrazito talentirana, ima tu jednu karizmu, mlada je, vrlo zgodna i ima velike sposobnosti kao plesačica i, jasno, kao pjevačica. Tako da je, bez sumnje, čeka jedna lijepa budućnost.

* Kakva je atmosfera na snimanju?
- Odlična. Mi nakon showa izlazimo, družimo se. Tu i tamo se desi da me netko ne pozdravi nakon showa, jer nije zadovoljan ocjenom, neću sada nikoga imenovati, ali kada počnu ispadati. Zna se dogoditi da se netko malo ljuti, neki ne znaju prihvatiti poraz. Svi oni dođu da bi sudjelovali, ali ipak svi žele pobijediti. Pripreme uoči emisije su velike, šivaju se kostimi, odrađuju probe plesača, uvježbava se orkestar. Naš je Ples sa zvijezdama nagrađen kao četvrti najbolji na svijetu, a ima ih oko 62. Tako da smo stvarno jako uspješni. Među nama sucima je isto tako dobra atmosfera, svatko od nas ima svoj stil ocjenjivanja i to je dobro za emisiju. Nama ne šivaju kostime, pa moram sam smisliti što ću obići i paziti da se ne ponavljam previše često. Barbara i Duško jako su dobri voditelji, vrlo uigrani, kao i brojna tehnička ekipa.

„Nemamo nikakvu potporu od Grada Pule“

* Koliko je ovaj show pridonio popularizaciji plesa u Hrvatskoj?
- Show je potpomognuo, ali nakon prvotnog booma i euforije, stvari su se vratile na staro. Prve godine njegovog emitiranja, moje su plesne škole u Puli i Rijeci bile dupkom pune, no sada je to opet u nekoj normali. Moja škola u Rijeci i dalje je aktivna, a ova u Puli malo manje. Moram reći da ovdje nemam nikakvu potporu od Grada, zato godinama nismo organizirali ni jedan turnir, jer je to jako skupo. A smatram da bi trebali za takvo što imati potporu jer ne možemo sami plaćati najam dvorane Doma sportova, bez ikakve potpore ili dotacija. Sve ove godine nemamo ni dvoranu za treninge, a ovu koju iznajmljujemo u Domu sportova plaćamo, pa tako oni malo više zagriženi za ples koji mu se žele više posvetiti, van određenih termina nemaju prilike vježbati. Pretpostavljam da me, kada ja to budem ostavio, nitko neće naslijediti. Jedino što mene drži je ljubav i entuzijazam za plesom te želja da on opstane i u ovom, mom gradu. Žalosno je što nemamo uvjete da bi nešto mogli ostaviti iza sebe nakon 30 godina rada. A u Puli bi se mogla održavati i državna prvenstva što bi za Grad i Županiju bilo jako dobro.

* Imate li za kraj kakvu anegdotu sa snimanja?
- Ne pamtim ih, bilo je svakakvih dogodovština. Najviše mi se sviđa što to sve ide uživo, pa smo ponekad i sami sebi smiješni. Ni sam nekad ne znam što će biti moj komentar, a kamoli koji ću odgovor na njega dobiti. Tako da bude svakakvih situacija. U početku im ne znam svima imena, jer ih ne poznajem sve, pa jako pazim da koga krivo ne oslovim. Stvarno moraš biti koncentriran za trajanje emisije, nikad ne znaš kada te kamera snima, pa se uvijek nastojim smješkati. Tamo smo, dok se snima uživo, zarobljeni tih sat i pol pa prije moram obaviti sve, otići na WC… Nije uvijek lako, ali je jako lijepo iskustvo. (Tekst i foto: Paola Albertini)