Zagreb za Istrom kasni tjedan dana, a to bi moglo biti ključno

Sinoć sam se čuo sa sinom u Zagrebu. U početku nekoliko rečenica. Tko? Što? Di? Kako? „Bio sam na nogometu.“ Onda red mojih pitanja i komentara, jer u tijeku je pandemija. COVID-19. Ajde, barem ima cool naziv. „Da, da, tata! Nismo si prilazili na manje od metra.“ Mislim si: „Pa niste igrali stolni tenis!“. „Jučer sam još vježbao, ali danas me bole noge…“. „No dobro!“, odagnah suvišne misli.

On-line škola kao srednjevjekovno mučenje

Pa ga pitam o školi. Djeca (uvjetno rečeno jer su u pitanju srednjoškolci, a u toj dobi smo svi puno stariji) nezadovoljna. On-line škola im se doima kao srednjevjekovno mučenje. Pišu peticiju. Učeničko vijeće piše dopis nastavničkom vijeću. Ma super neki klinci. Nek' se bore za svoje (namjerno nisam dodao 'pravo', jer kada malo bolje razmislim, 'pravo' je izmišljena riječ; rodimo se i onda živimo, a 'pravo' je tek pojam zakamufliran nepreglednom plejadom rečeničnih konstrukcija, koje usavršavamo od svoje pete godine, isprepletenih vlastitim emocionalnim stanjim koja ne razabiremo, kao i većina sličnih pojmova – nisam mogao odoljeti).

„I dali su mi Ketonal.“ Lijek protiv bolova koji nije uobičajen za dječju populaciju, pogotovo ako se daje parenteralno, na venu. „Osjećao sam se kao da su mi noge imale 40°C, iako inače imam do 38,3°C. Da, dobio sam temperaturu. I kašljem. Nije alergija. Nisam je imao ni prošle godine.“, iznebuha će on. Alergija na pelud, koju je bio imao, ne ide s povišenom tjelesnom temperaturom, tek da vas usput informiram.

A onda kašalj u slušalici. Čujem taj reski, prodorni zvuk. Nije bronhitis, razaznajem. Onaj kašalj 'iz grla' drugačije zvuči. Lavež psa ili glasanje tuljana, kako opisujemo kašalj kod laringitisa, isto nije. „Danas su me testirali… na COVID-19.“ Oooo, fu.k! Kaže da je u petak još bio u školi i u subotu na onim pripremama za maturu. „Ali bilo ih je samo osam.“, naivno će on. I od tada je bio, s izuzetkom današnjeg nogometa, cijelo vrijeme kod kuće, zdrav. Dok ovo pišem nalaz testiranja još nije gotov, ali za poantu priče nije ni bitan (ma koliko meni osobno jeste, no „O tome ću misliti sutra.“).

Liječnici se nonšalantno okupili pred deset dana i nekim se čudom razboljeli

Zagreb i dobar dio Hrvatske, čini se, kasni. Liječnici se nonšalantno okupili pred deset dana i nekim se čudom (ironija) razboljeli. Osam pozitivnih na SARS-CoV2 virus. Što s tog skupa, što u neposrednom kontaktu u bolnici. Kolegica otišla u posjetu roditeljima, na drugi kraj Hrvatske. I gle čuda, i oni se razboljeli. Lokalni prijenos bolesti je uzeo maha. U kojoj mjeri?

Podsjetnika radi, u Italiji je prvi lokalni slučaj registriran 06.02. (prvo dvoje registriranih 31.01. su bili Kinezi, iz Wuhana). Petnaest dana kasnije 20 registriranih. Šesnaesti dan 79.  Sedamnaesti dan se, srećom, savjestan i bistar mladić (iz moje perspektive mladić), prvi oboljeli od COVID-19 infekcije u Hrvatskoj (koji je sada već negativan na virus i zdrav) javio u Kliniku za infektivne bolesti u Zagrebu. S vrlo jednostavnom pričom. „Bio sam 19.02. na utakmici u Milanu autobusom.“ Tog je datuma u Italiji bio još uvijek registriran samo jedan oboljeli Talijan. Ma nek' je uz utakmicu još usput na nekom odmorištu uz autocestu popio koju pivu i pojeo obrok u gradu, ali to je sve što se tiče potencijalnih kontakata koje je on u Italiji imao. Čitajući njegove riječi još mi se tada diglo ovo malo kose na glavi. Sa svojim suradnicama i bližnjima bio sam podijelio svoju slutnju. „Koliko mora da je nosilaca virusa u Italiji ako je kratkim jednodnevnim izletom u Milano, dok tamo još nije bilo registriranih oboljelih, pokupio virus?“ Jučerašnje snimke vojnog konvoja iz Bergama, koji ne ide na vojnu vježbu, potvrđuju da ih još onomad bilo mnogo.

I sada, 'preslušavajući' kašalj svog sina u glavi i čitajući tko je kome i kako prenio bolest u lijepoj našoj, opet mi se diže kosa na glavi. Jer Zagreb kasni za Istrom barem tjedan dana, a to bi moglo biti ključno.

Razlog zašto još uvijek nemamo lokalnog prijenosa bolesti

Sreća u nesreći ovog našeg malog trokutića okruženog Jadranskim morem, nalik keksu uronjenom u kavu, je što su brojni naši sugrađani ekonomsku sigurnost našli baš u Italiji. I to nas je alarmiralo. Radi toga smo krenuli ranije sa svim preventivnim mjerama zaštite od širenja bolesti. I to je jedini razlog što još uvijek nemamo lokalnog prijenosa bolesti. Što, na žalost, ne znači da ga neće biti. No biti će ga vjerojatno manje. Zahvaljujući svima vama koji se, unatoč svim teškoćama s kojima ste suočeni, strogo pridržavate mjera samoizolacije. Zahvaljujući svima nama koji nakon nepunih tjedan dana življenja kakvog nikada do sada nismo iskusili to tako stoički prihvaćamo. Takvu razinu odgovornosti i ustrajnosti bi, vjerujem, i Ivan Mažuranić opjevao, parafraziram:

„Boj se onog tko je viko bez golema ustrajati jada.“

Stoga, dragi Istrijani i svi koji se tako osjećate ili ovdje živite, kuraja! Nastavimo ovako. Odgovorno, predano i kreativno. Pridržavajmo se novih 'pravila igre življenja'. Učestalo perimo ili dezinficirajmo ruke, izbjegavajmo dodirivati lice, kašljimo u lakat ili maramicu, ne rukujmo se, držimo odstojanje i izbjegavajmo okupljanja. Jer čuvajući sebe čuvamo sve nas. (Piše: dr. Milan Rimac)