Posjetili smo Orihe, malo selo za veliki optimizam (video)

Orihi u općini Barban jedno su od onih istarskih sela koje u svom središtu imaju zgradu društvenog doma koja služi kao trgovina, a ta trgovina, zajedno s automatom za kavu i stolovima na kojima se može u miru popiti (u ovom slučaju je tu i stol za stolni tenis) funkcionira kao središte društvenog života, dakle kao društveni dom. Samo, trebali smo doći ljeti kada selom šeću turisti i koji se mještanima pridružuju u spokojnom seoskom životu na svježem zraku.

A da turista ima ukazuje ploča s informacijama o kućama za odmor - podsjeća na ploče kakve susrećemo na ulazima u turistička naselja. I doista, Orihi su postali turističko naselje, njegovu staru istarsku seosku arhitekturu nastoje na suvremeni način slijediti suvremene kuće za odmor. U selu ima dvjestotinjak smještajnih kapaciteta. Od pet novih kuća za odmor koje će ove godine otvoriti vrata jedna je već gotova. Sezona počinje sredinom svibnja i traje do sredine listopada.

Od stotinjak stanovnika trećina su djeca

„Orihi su lijepo mjesto u kojemu se da lijepo živjeti. Prvi smo počeli čistiti dvorišta i štale i preuređivati ih u vile za odmor, okolna sela su nas slijedila. Složni smo. Ako treba, nađemo se i svi zajedno očistimo i uredimo. Mladi se vraćaju, od stotinjak stanovnika trećina su djeca. Mislim da imamo svega dosta, možda još šetnica i koji kilometar asfalta“, kaže Slavko Rojnić, ugostitelj i vlasnik kuća za odmor.

Zadovoljstvo i optimizam izviru iz riječi njegove majke Ide Rojnić, koja se prisjetila kakav je nekada bio život u selu. „Nekada smo orali s kravama i sadili pšenicu, kukuruz i krumpir. Mi smo držali jednu kravu i do dvadeset ovaca. Sada se sve moderniziralo, više nitko nigdje ne kopa. Gdje je prije bila jedna kuća, sada ih je pet! Sada živim kao mali bog i ne bih htjela umrijeti!“, rekla nam je ona.

Treba napomenuti da smo razgovarali uz buku stroja, koji je kopao rov za polaganje vodovodnih cijevi do tri postojeće i deset budućih građevinskih parcela. Na njima će se graditi nove kuće za odmor, ali moguće i za stalni boravak jer ima onih koji kupuju zemljište da bi se nastanili i za stalno, kao jedan češki državljanin koji je nakon niza godina odmora u Orihima izgradio vlastitu kuću.

Turista i posjetitelja ima dovoljno da bi se ponuda proširila na restoran: Konoba Vorichi radi u sezoni, predsezoni i posezoni, zatvorena je samo u zimskom razdoblju. („Vorichi“ su talijanski naziv za Vorihi, što je stari naziv za selo koji je evoluirao u današnji naziv.)

Puljanke vode konobu

„U biti sam tati uzela vikendicu i nadogradila je“ kaže uz smijeh Tamara Ljubić, koja sa sestrom vodi konobu. One su Puljanke, ali dok konoba radi stanovnice su Oriha. “Koristimo isključivo namirnice lokalnih OPG-ova, ali ih prezentiramo na drugačiji od klasične istarske kuhinje. Može i klasično istarski, naravno, ali stalno istražujemo nove mogućnosti, jer gostu želimo ponuditi nešto više“, objasnila nam je. Kušali smo gulaš i carpaccio od boškarina te domaći sir s maslinama i maslinovim uljima, uspješne kreacije kuhara Matka Kovačevića.

Milku Mošnju zatekli smo kako na ljestvama obrezuje grane kivija koje su se iz njenog dvorišta nadvile na cestu koja prolazi selom. Za sebe veli da je prava seoska žena koja zna sve poslove na zemlji, oko kuće i u njoj.

„Prije trideset godina sam orala i frezala. Za vrijem rata sam otišla u Italiju i tamo radila osam godina da bih pomogla obitelji, a kad sam se vratila, samo sam nastavila. Sada imamo komad zemlje, ali mijesim fuže, njoke i drugo za sebe i za djecu. Sretna sam i zdrava sam, samo me tlak malo muči“, rekla nam je u predahu posla.

Susjeda Slavica Paus sjela je pod kivi onako kako će to biti kada se ljeti u njegovoj sjeni okupe i ostali susjedi. Ona se poljoprivredom bavi da bi imali „svega svoga“ - ona, sin koji je u selu izgradio kuću i sin koji je ostao u Puli.

„Ja sam već trideset godina sama, a u Puli smo živjeli četrdeset godina. Mi smo svakog vikenda bili ovdje, a prije šest godina sam se preselila. Razlika kako je selo izgledalo prije samo deset godina i kako izgleda sada, je dan i noć. Selo je oživjelo, samo mislim da je šteta što se poljoprivreda zapustila, jer gostu ipak moraš ponuditi nešto domaće. Mislim da jedno bez drugoga neće ići“, kaže ona.

Uzgajivač boškarina: 'Nema računice'

U Orihima ipak možemo vidjeti kako je to bilo nekada kada je svaka kuća imala barem jednu kravu i to na imanju Emila Rojnića, uzgajivača boškarina.

„Živim u Puli svaki dan putujem ovamo. Po struci sam mesar i radio sam u Rovinju dvadeset i dvije godine, a onda sam se orijentirao na uzgoj boškarina, što mi je ljubav od malih nogu. Držao sam ih po pedeset – šezdeset, a sada imam samo sedamnaest komada. Namjeravam odustati od svega i prijeći na kuće za odmor, jer su slabi poticaji, nema računice. Dobiješ dvije tisuće kuna poticaja, govedo pojede deset tisuća kuna.“

Poželimo Emilu puno kuća za odmor, ali nadajmo se da ovi simpatični divovi, odrasli mužjak u pravilu prelazi tonu težine, neće nestati iz Oriha. Dodajmo na kraju da je selo poznato po ljetnoj fešti kada se održava malonogometni turnir, smotra oldtimera, a na uzvisini Križica gdje se služi misa na otvorenom i Moto trka na prstenac. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)