'Istarska 'terra magica' avetinjski je prazna'
Hrvatsku će opet iz gabule vaditi turizam. A on će – iako se o sezoni pisalo standardnom metodom „pišit-ću-kakit-ću“ s naizmjeničnim plasiranjem katastrofičnih i euforično optimističnih brojki i slova – iznova puniti mizeran proračun te krpati rupe riknutog izvoza i industrije koja je na ovim prostorima odavno umrla pjevajući. Bi li naš turizam mogao biti održiviji, osmišljeniji i isplativiji? Bi li mogao biti zamašnjak koji će pokrenuti domaću prehrambenu industriju, poljodjeljstvo, stočarstvo, vinogradarstvo…? Svakako, no bez sezonskih gužvi i najezda koje kidaju živce lokalcima Hrvatska bi bila još praznija negoli je danas, piše Zlatko Gall u komentaru za Slobodnu Dalmaciju. Komentar prenosimo u nastavku.
"Proteklog sam tjedna špartao uzduž i poprijeko istarskog „zaleđa“; obilazio po tko zna koji put ona čudesna mjesta i gradiće kojima se uz mnogo tipičnog domaćeg hvastanja pridijeva atribut „terra magica“. Ne bez razloga jer pitoreskni srednjovjekovni gradići na brežuljcima iznad plodnih dolina i šuma, ostaci drevnih utvrda i crkvice veličanstvene u svojoj ljudskoj mjeri te vinogradi i maslinici naprosto moraju svakog namjernika ostaviti bez daha. No bez daha su očito ostavili i izvorno stanovništvo jer je većina odavno promijenila stare pradjedovske adrese i idilične prizore za nove, u kojima im se nude kakvi-takvi uvjeti za pristojan život. Zaboravite na Motovun, mikrokozmos Huma, Višnjan čijoj se zvjezdarnici i dalje pohodi, Svetvinčenat ili Grožnjan u kojem je ljeti cvala kultura… Jer svi oni bi bez turista i sezonskih kulturnjačkih događanja doživjeli sudbinu svih drugih turizmom „neokaljanih“ istarskih čuda. Poput, recimo, Draguća.
Gotovo je nezamislivo da fascinantan gradić - jedva 17 kilometara udaljen od Pazina - kojeg se obično zove „istarskim Hollywoodom“ zbog brojnih filmova koji su u njemu snimani, danas i usred ljeta broji tridesetak stanovnika. I da na lokaciji koja je oduševila brojne svjetske i domaće filmaše usred te iste „sezone“ ne možete pojesti ni fritaju ni ombolo, ni kupus sa suhim mesom ni fuže. Zašto? Pa naprosto stoga što taj biser nema ni jednu jedinu gostionicu, tavernu, krčmu… Ama baš ništa osim skromnog lokalnog kafića u kojem u avetinskom ambijentu – dok vam zvučnu kulisu stvaraju samo muhe – možete popiti kavu ili pivo. Je li to moglo biti drukčije?
Naravno da jest, samo kad bi se u Poreču, Rovinju ili Umagu netko potrudio ozbiljno i osmišljeno organizirati izletničke ture u srce te opjevane „terrae magicae“, iskoristiti kadrove iz popularnih filmova da bi i one koje ne zanimaju freske i čarobna kapela sv. Roka dovukli u danas uspavani gradić. Jer bez turista – pa ma kakvi oni bili – nema ni konoba ni kafića, ni suvenirnica ni prodavaonica s lokalnim gastronomskim ikonama, nema radnih mjesta niti prilike zaraditi štogod da bi se preživjela zima.
Ama baš ista situacija dočekat će vas i u Gračišću pa i u Beramu. Gračišće je još jedno istarsko čudo, gradić na uzvisini usred brdovitog pejzaža tako tipičnog za središnju Istru, ima čak četiri crkve i pjacete smještene u četiri gradska kvarta, impresivne ostatke srednjovjekovnih bedema, uličice kao iz bajke, gradsku ložu iz 16. stoljeća, ali ni jedan kafić u kojem bi namjernik popio svoju jutarnju kavu.
Baš kao ni Beram, nekoć jedan od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti, veoma dobro znan po crkvi sv. Marije na Škriljinah na groblju (jedva kilometar udaljenu od gradskih vrata) i kasnogotičkim freskama Vincenta iz Kastva. U Bermu danas živi jedva sedamdesetak stanovnika – manje negoli likova na Vincentovim freeskama - a jedina taverna/restoran ne otvara vrata prije poslijepodneva. A i šta bi…
Ma koliko da kleli turiste koji vam ne daju mira, da se užasavali prometnih kolapsa i ljetnih gužvi, bez njih bi i ovo malo preostalog stanovništva krenulo prema Irskoj, Njemačkoj, Skandinaviji… Bez njih bi, recimo, i Višnjan bio pustara, a sjajna pizzerija na trgu uvijek punom biciklista-turista zacijelo zatvorila vrata. I otpustila sve uposlenike, pa i pomoćnog kuhara koji – pazi sad! – za osmosatno radno vrijeme i pripadajuće slobodne dane ima (i zaradi) plaću od devet tisuća kuna. I kojem, naravno, dok je turista i biciklista na kraj pameti nije spakirati kovčeg i krenuti u Irsku.", napisao je Gall za Slobodnu Dalmaciju.
