Misterij rimskog betona: Kako Arena u Puli još čvrsto stoji

Jedno od uobičajenih pitanja turista pri razgledavanju arheoloških spomenika iz doba Rima je i ono kako su ti ljudi uspjeli graditi tako da su te građevine dandanas tako postojane? I kad je riječ o 17 stoljeća staroj Dioklecijanovoj palači i u slučaju skoro 2000 godina stare Arene u Puli, a posebno kad je riječ o rimskim građevinama direktno u moru, piše Express.

Što su Rimljani koristili za građenje svojih lukobrana odavno je jasno – smjesu vulkanskog pepela, vapnenca, morske vode i komade. I dok moderne strukture prije ili kasnije polako pokazuju da ih nagriza i more i udari valova, rimske građevine vremenom su sve snažnije. Sedmero američkih znanstvenika napokon je otkrilo u čemu je tajna, objavili su to u članku u znanstvenom časopisu American Mineralogist. Još je Plinije Stariji pisao u svom djelu Naturalis Historia da je rimski beton "svakim danom sve snažniji i otporan na valove". Znanstvenici su analizirali uzorke materijala iz rimskih lukobrana, luka i građevina za razbijanje valova i s iznenađenjem otkrili da se u njima nalazi, među ostalim, i mineral aluminijski tobermorit, inače vrlo rijedak i ne baš jednostavan za proizvesti ga. Taj mineral, primjerice, moderna građevina poznaje kao način za proizvodnju elemenata za gradnju betonskih protupožarnih zidova.

Samo, dok danas imamo mogućnost zagrijavanja tih elemenata u procesu proizvodnje na 800°C, u rimsko doba to je bilo ekstremno teško i antički građevinari sigurno se nisu zafrkavali s time. Pa ipak, ispalo je da aluminijskog tobermorita u tisućljeće i pol ili čak i dva tisućljeća starim građevinama ima jako puno, često u kombinaciji s još jednim korisnim mineralom, filipsitom, piše Express.