Dva najpoznatija hrvatska alkemičara živjela su u Puli
Knjiga “Hrvatski alkemičari kroz stoljeća” djelo je Snježane Paušek-Baždar u izdanju Školske knjige. U njemu se detaljno opisuje čime su se hrvatski alkemičari bavili stavljajući njihova djela u kontekst europske alkemije, piše Večernji.
Priču o hrvatskim alkemičarima, dakle, autorica otvara s Barbarom Celjskom koja nije sama ostavila zapise o svojim djelovanjima, nego o tome doznajemo iz pera dvojice europskih alkemičara, češkog učenjaka Johanna von Laaza i njemačkog benediktinca, kanonika i alkemičara Bazilija Valentina iz 15. stoljeća... Jedan od najvažnijih hrvatskih alkemičara jest Daniel Istranin, koji je u svojem rukopisu “Kancona” iz prve polovice 14. stoljeća opisao kako je 25 godina djelovao u Puli predajući gramatiku.
Ali i da je osobito volio alkemiju, pa je istodobno svih tih godina izvodio alkemijske pokuse i radio na pripravi kamena mudraca, dakle supstancije koja ima sposobnost pretvoriti običan metal u zlato, i životnog eliksira “‘na temelju iskustva svojih prethodnika, ali dodajući i plodove osobnog istraživanja”. Raščlanjujući Danielov spjev od 18 kitica, autorica zaključuje kako je istarski alkemičar kamen mudraca i životni eliksir uspio i pripraviti.
Još jedan Puljanin, Petar Bono svojim je djelom “Skupocjeni novi biser”, ostavio snažan trag u povijesti hrvatskih alkemičara. Djelo ovog pulskog liječnika ne bavi se ničim praktičnim, sam je priznao kako nije vičan pokusima, ali se radi o sustavnom pregledu tadašnjeg alkemijskog znanja. Riječ je o alkemijskoj raspravi, mnogo opširnijoj od svih onodobnih alkemijskih tekstova, bez opisa postupaka u laboratoriju. I dok su Barbara Celjska i kanonik Ivan bili praktični alkemičari, Istrani su Daniel i Petar Bono za teorijsku osnovu svojega alkemijskog nauka imali kršćanski ezoterizam ili kristozofiju, piše Večernji.
