„Zar sam neprijatelje ubijao za 33 lipe po danu?!“

„Daju mi 33 lipe po danu provedenom na ratištu kad je bilo najgore – to me najviše pogađa“, priča Muhamed Kličić Cvajo iz Labina, dragovoljac Domovinskog rata 1991. i 1992. godine.

Poradovao se novom zakonu o braniteljima koji je stupio na snagu 1. siječnja i Ministarstvu hrvatskih branitelja uputio zahtjev za mirovinu.

„Govorilo se da će branitelji koji su socijalni slučajevi, a proveli su devedeset ili više dana na ratištu, dobiti mirovinu bez obzira na staž i da će ona iznositi najmanje 2.400 kuna. Ja imam 308 dana borbenog sektora. Zapravo imam dvije godine manje tri dana, ali ostalo vrijeme nas Ekrem Mandal i Đuro Brodarac nisu prijavili, a dobivali su plaće za nas“, objasnio nam je.

Djelatnici iz odjela za hrvatske branitelje Državne uprave Istarske županije u Pazinu došli su 12. siječnja u labinski Dom branitelja radi njegovog i zahtjeva drugih branitelja. Susret s njima razočarao ga je: ponudili su mu 1.097,58 kuna naknade za nezaposlene plus 101,64 kune po danu provedenom na ratištu ili 33 lipe po danu.

Uvjet da se brat odrekne socijalne pomoći

„Uvjet za to je bio je da se moj brat odrekne 1.100 kuna socijalne pomoći jer živimo u istom stanu. Isto tako ne bismo od Grada dobivali za drva i drugu socijalnu pomoć. Nisam htio to prihvatiti. Drugi dan zvao sam ministarstvo. Predstavio se i rekao: ako ja budem jedan od onih branitelja koji su se ubili, ja ću se ubiti na spektakularan način, tako da će svi žaliti za mnom“, priča dalje Kličić.     

Nakon toga javili su mu se iz Pazina, rekli da imaju dobru vijest i pozvali ga na sastanak na koji je otišao 17. siječnja. Dobra vijest zapravo je bila ponovno razočaranje: brat se na mora odreći svoje socijalne pomoći, ali moraju se odreći drugih pomoći koje dobivaju, što znači da bi u konačnici obojica dobivali manje. Dali su mu sedam dana vremena da potpiše ugovor ili će smatrati da ga je odbio. Ali, ono što ga najviše ponižava je tih 0,33 kune po danu na ratištu.

„Znači, ja sam ubijao neprijatelje za 33 lipe po danu! Izračunali su mi i dali mi račun kao da sam kupovao pomidore na tržnici! Da sam htio biti plaćenik otišao bih u Blackwatter, nudili su mi obuku i ugovor na šest mjeseci za osam tisuća eura dnevno, ali odbio sam“, kaže i dodaje da će sada tražiti mirovinu od najmanje tisuću eura, kakvu imaju svi vojni veterani u Europi te da će tražiti naknadu za duševne boli zbog toga što je morao bježati u inozemstvo da bi sačuvao živu glavu.

„Ja sam se borio pošteno i kada su se radile neke stvari koje su se radile, ja sam odustao. Zato su me Mandal i Brodarac htjeli likvidirati, ali čovjek kojemu je to naređeno javio mi je i rekao da me neće ubiti jer sam bolji od njih dvojice. Poslije sam iz Italije sam zvao Feral Tribune gdje mi se javio Predrag Lucić. Poslao sam mu fotografije i napisao sve što sam imao reći. Nikada nisu to objavili, a ubrzo nakon toga je novina ukinuta. O tome kako su Srbi nestajali ispričao sam talijanskoj tajnoj službi i zato me nisu izručili, a ispričao sam i našima kada su došli u Trst. Rekli su mi da je to prošlost i da to treba zaboraviti, ali zločin ne zastarijeva“, napominje Kličić.

„Sve što želim je pristojna mirovina kakvu dobivaju i neki koji ratišta nisu vidjeli“

Sve što želi je pristojna mirovina kakvu dobivaju mnogi koji ratišta gotovo i nisu vidjeli.

„Mogu navesti par primjera. Napije se, eksplodira mu bomba u šatoru, dobije dobru mirovinu, koju ljeti zamrzne, pa radi na plaži za koju je dobio koncesiju, a poslije mirovinu opet odmrzne. A ja imam 800 kuna socijalne pomoći. Meni je šezdeset godina, nisam zdrav, ne mogu više raditi, a ne bi me nitko ni zaposlio, a jesti treba svaki dan“, kaže on.

Nema živaca za odvjetnika i sudske procedure, a ne želi ni ostvarivati invalidsku mirovinu na račun PTSP-a.

„Zar moram trčati u Pulu ili Rijeku kod psihijatra i govoriti sa sam lud, da imam PTSP? Ja imam PTSP i mogu biti luđi nego oni i ja ću to naparaviti jednog dana – ubit ću se kao što se nitko od branitelja nije ubio i to će biti dan žalosti u Labinu!“, poručuje Muhamed Kličić – Cvajo. (Tekst i foto: Robi Selan)