Dnevnik navijača: Automobilom do Eskišehira u Turskoj

Kvalifikacijska nogometna utakmica između Hrvatske i Turske, odigrana 5. rujna u Eskišehiru, gradu veličine Zagreba, koji se nalazi tristotinjak kilometara istočno od Istanbula po mnogo čemu će ostati jedinstvena u mom navijačkom dnevniku.

Utakmice hrvatske nogometne reprezentacije s mojim prijateljima pratim još od 1998. godine i prvi smo put na nekoj utakmici bili u Aziji. Nikada nismo bili na utakmici s manje hrvatskih navijača. Bilo nas je točno 44, od koji je samo nas četvero iz Hrvatske došlo automobilom. I kada smo već kod prijevoza, još nikada automobilom na utakmicu nismo išli tako daleko. Do sada nam je najveća udaljenost bio Bordeaux s prošlog Eura u Francuskoj koji je od Labina udaljen oko 1600 km. Slična udaljenost je do Istanbula, ali do Eskišehira, gdje se igrala utakmica je 1950 km.

Putovanje preko Srbije i Bugarske

Mogli smo u Tursku otići avionom, ali naša turska avantura tada ne bi bila ni približno zanimljiva. Putovanje do Turske preko Srbije i Bugarske preporučujem svakome tko voli putovati i upoznavati nove krajeve i posebno tko voli dobru hranu. Na povratku smo vozili bez stajanja, iz Istanbula smo krenuli oko 9,30 sati ujutro i da nije bilo gužvi na granicama (na turskoj-bugarskoj četiri, a bugarskoj-srpskoj dva sata čekanja) u Labinu bismo bili oko 2 sata iza ponoći. Ovako smo došli oko 6 sati ujutro.

Ali na putu za Tursku nismo žurili nego smo si organizirali spavanje u Sofiji, pa smo stigli upoznati i glavni grad Bugarske. Krenuli smo iz Zagreba ujutro u 8 sati, a ručak smo isplanirali u Srbiji. Restoran smo odabrali na preporuku, pa ga i ja preporučujem svakome koga put nanese u okolicu Niša ili prema Bugarskoj. Nekoliko kilometara nakon završetka auto ceste Beograd – Niš, na cesti prema Dimitrovgradu nalazi se skretanje za selo Jelašnica i restoran Kod Brke. Restoran je u takvoj zabiti da ga bez preporuke sigurno nitko ne bi sam odabrao, a poznat je po specijalitetima od ovčjeg mesa. Mi smo jeli čevapčiće i uštipke od ovčjeg mesa, i mogu vam reći da su fantastični. Nikada čovjek ne bi rekao da su napravljeni od ovčjeg mesa.

U Bugarskoj se odmah osjeti deset godina članstva u EU, ali po mnogim su stvarima daleko još od nas. Auto ceste koje su izgrađene EU novcima su dobre, a one izgrađene još u prošlom sustavu uopće nisu održavane pa na mnogim dionicama asfalt izgleda gore nego na cesti za Salakovce ili Santaleze. Imaju vinjete koje se moraju kupiti na granici bez obzira planirate li se voziti auto-cestom (slično je u Rumunjskoj), pa je mora kupiti i onaj tko, recimo, ide samo do Sofije iako između granice sa Srbijom i Sofije uopće nema auto ceste. Srećom, cesta je široka, ima četiri trake pa nas nije puno usporila. Veći je problem loša cesta od Niša do granice, ali Srbi ubrzano dovršavaju tu dionicu auto-ceste, koja bi trebala biti gotova do iduće sezone.

Cestarine u Turskoj

Od Sofije do turske granice i dalje po Turskoj sve su auto-ceste s time da su turske neusporedivo bolje. Plaćanje cestarina u Turskoj je beskontaktno, pomoću naljepnica koje imaju sličnu funkciju kao ENC uređaji kod nas. Vezana je uz broj tablice kojeg čitač očitava kada uđete na auto cestu. No, strancima je vrlo komplicirano doći do tih naljepnica, što pokazuje da vrlo mali broj turista u Tursku stiže automobilima. U protivnom bi se naljepnice prodavale već na granici s jasnim objašnjenjima kako se plaćaju i nadoplaćuju.

No, one se mogu kupiti samo u uredima PTT-a (turska državna pošta) uz uvjet da imate sreću kao i mi pa da na poštanskom šalteru naletite na mladu službenicu koja zna engleski jezik (Turci općenito slabo govore engleski jezik). Druga zanimljivost je da smo mi svoju naljepnicu kupili tek treći dan boravka u Turskoj jer su Turci spojili Bajram i Dan pobjede u petodnevni praznik pa niti jedna pošta nije radila. Srećom, Turska ima još jednu posebnost koja nam je olakšala vožnju prva dva dana – za svaki praznik njihove su auto ceste besplatne.

Edirne

Prvi grad nakon prelaska bugarsko-turske granice je Edirne (slavenski: Jedrena), koji je gotovo dva stoljeća, do osvajanja Konstantinopola, današnjeg Istanbula, bio prijestolnica Osmanskog carstva. Tu smo obišli poznatu džamiju, koju je projektirao Mimar Sinan, slavni graditelj iz vremena Sulejmana Veličanstvenog. To je džamija s najvišim svodom na svijetu i vrijedi je pogledati, a u njoj je poznata staklena pločica sa slikom izokrenutog tulipana ugrađena na betonski stup. Ona se navodno već stoljećima polagano spušta po stupu i, prema vjerovanju muslimana, kada dođe do samog dna doći će do kraja svijeta. Sada je na nekih 40-ak centimetara od poda.

Edirne je tipičan orijentalni grad, poput većine bosanskih i on je zapravo onakav kakav se, prema tipičnoj zapadnjačkoj predodžbi očekuje da izgleda turski grad. No, Istanbul i sve ono što ćemo nakon toga vidjeti, a naročito Eskišehir, potpuno nas je iznenadilo i ostavilo bez daha. Iskreno, do pojave turskih sapunica, o Istanbulu i Turskoj svi smo imali romantične slike, pa čak i predrasude, o pomalo kaotičnoj, neurednoj i strogo orijentalnoj kulturi, u kojoj sve žene nose marame a muškarci s brkovima po ulicama agresivno prodaju đinđule-minđule. Onda je došla tv serija Šeherezada (prva turska serija prikazana u Hrvatskoj) koja nam je Tursku prikazala u potpuno drugačijem svijetlu, a onda i druge serije koje su nam puno približile taj svijet, poručujući nam zapravo da nam je on stvarno blizak, puno bliži nego što smo mislili.

Spavali u Bešiktašu

No, znajući kako druge tv produkcije, naročito američka, izvrću svoju stvarnost, ipak sam bio malo sumnjičav gledajući scene u kojima se glumice natječu koja će imati kraću minicu, u kojima mladi ljudi, baš poput svojih vršnjaka u Berlinu, Milanu ili Zagrebu, tulumare u noćnim klubovima, djevojke jure u sportskim automobilima, a okoliš u kojem se odigrava radnja je uvijek uređen, trava podšišana, a ulice savršeno čiste.

Ali današnji Istanbul je baš takav. Da nas je netko uspavao tijekom vožnje i probudio na ulasku u grad, pomislili bismo da ulazimo u Pariz ili Madrid. Fantastičan grad. I ogroman. Bio sam u Sao Paolu, koji je također ogroman grad, ali nikada u životu nisam vidio nešto tako veliko, velebno, grandiozno i moćno kao Istanbul. Od ulaska u grad do našeg hotela u četvrti Bešiktaš (tri najpoznatija istanbulska nogometna kluba nazive imaju po gradskim četvrtima u kojima su osnovani) punih sat vremena vozili smo se pored ogromnih moderno izgrađenih zgradurina. Ne znaš koja je veća i ljepša, sve urbanistički sređeno, a oko svake prekrasni zeleni parkovi. Kao da je netko u zadnjih deset-petnaest godina porušio sve slamove i stare, ruševne kuće i na njihovim mjestima izgradio nove, predivne zgrade.

Odmah po dolasku u grad srušen nam je još jedan mit. Turci jesu temperamentni vozači ali vožnja Istanbulom uopće nije stresna (osobno imam puno gora iskustva s beogradskim vozačima). Jedino u čemu treba biti oprezan je što Turci imaju naviku pretjecanja i s desne i s lijeve strane.   

Turcima standard važniji od demokracije

U Turskoj su burke rijetkost (više sam ih vidio u Muenchenu i Madridu), a ako vidite takvu ženu, 90 posto je vjerojatnost da je to neka turistkinja s Bliskog istoka. Čak i marame (koje su meni osobno lijepe na ženama) su vrlo rijetke u Istanbulu, a u Askišehiru još rijeđe.

Okej, to je Istanbul, on je ipak prozapadnjački i bogat grad, rekli smo sami sebi. Sutra prelazimo Bospor, ulazimo u Aziju i tristotinjak kilometara istočnije i sigurno ćemo vidjeti „pravu“ Tursku, onu iz zapadnjačkih predodžbi i predrasuda – siromašna sela, žene u tradicionalnim odjećama, neuredne ceste i ulice…

Ali ništa od toga. Opet nove zgrade, čitavi novi gradski kvartovi, uređeni parkovi i zelenilo, odlične ceste, dobri i novi automobili, potpuno novooizrađena pruga za brzi vlak… Nije ni čudo zašto Turci glasuju za Erdogana ako im je omogućio tako ubrzani rast i napredak. Titova Jugoslavija najbolji je primjer da su velikoj većini građana sigurnost i životni standard važniji od demokracije. A da kod Erdogana doista ima sve manje demokracije osjetili smo na vlastitoj koži kada smo shvatili da na našim tabletima i smartfonima uopće ne možemo otvoriti stranice poput, Wikipedije i još nekih.

Stroge sigurnosne mjere su na svakom koraku, na ulazu u muzeje Aja Sofija i Topkapi obavezan je prolazak kroz detektor metala kao na zračnim lukama, a mi smo ga imali i na ulazu u naš hotel, pa smo nakon svakog povratka u hotel, torbe, novčanike i ostale predmete morali provući kroz „tunel“, a mi proći kroz detektor.

Sulejman Veličanstveni

Oni koji su, poput mene, gledali seriju Sulejman Veličanstveni, obavezno moraju posjetiti njegovu palaču Topkapi i uživo vidjeti gdje su spavale konkubine u haremu, gdje je on stolovao, Divan u kojem je zasjedala osmanska vlada, prostoriju u kojoj je bila majka sultanija, gdje su živjeli eunusi poput Zumbul-age... Tek kada uđete u Topkapi shvatite koliko je tv serija vjerni prikaz toga vremena. Pored Aja Sofije zanimljiva je i Sultan Ahmetova tzv. Plava džamija, a ljubiteljima tv serije bit će zanimljiva i velika kuća u kojoj je živio vezir Ibrahim-paša.

Cijene u Turskoj su slične kao i kod nas, negdje čak i niže, a hrana je prvoklasna. Da čovjek dva tjedna provede u Istanbulu ne bi stigao probati svu dobru hranu koja je tamo na meniju. U početku smo pratili engleske prijevode naziva jela, a poslije nam više nije bilo ni važno. Što god naručiš ne možeš pogriješiti – sve je vrhunski. Najpopularnije su kofte, male pljeskavice (od kofte je nastala riječ čufta), pide (nešto kao pizze s mljevenim mesom) i razne vrste kebaba, što je naziv za svako jelo sa sjeckanim mesom. Zanimljivo, Turci piletinu zovu „pilić“, a roštilj je „izgara“. U nekim pečenjarama se ne toči alkohol, a od piva, pored poznatog Efesa preporučujemo i Bomonti.  

Eskišehir u kojem se igrala utakmica je prekrasan grad od 700-injak tisuća stanovnika. Nogometni klub im je drugoligaš, ali reprezentacija često tamo igra utakmice, vjerojatno zbog novog stadiona. To nam je bio prvi stadion, a bili smo na mnogima, koji ima posebnu prostoriju za molitvu u kojoj se navijači mogu pomoliti ili da se našalim, zatražiti božju pomoć za pobjedu svoje momčadi. Kod naše utakmice molitva im je očito pomogla.

Slikanje s navijačima

S obzirom da je bilo malo hrvatskih navijača, a samo mi i još desetak njih smo imali kockaste dresove, hodanje do stadiona nam je trajalo jako dugo jer su se mnogi turski navijači htjeli slikati s nama. Naše fotke vjerojatno su preplavile tamošnje društvene mreže, ako ne u čitavoj Turskoj, barem u Eskišehiru.

Publika im je veličanstvena, tako su dobro navijali i toliko su bili sretni nakon pobjede svoje reprezentacije, da mi na kraju nije bilo toliko ni žao zbog našeg poraza. Imaju navijačku himnu koja počinje koračnicom praćenu zurlama (sa sličnom je glazbom Sulejman u tv seriji odlazio u ratne pohode) a onda se uključi cijeli, ali doslovno cijeli stadion uz dekoraciju tisuća malih turskih zastavica. Gledali smo uživo Engleze, Škote, Brazilce, Španjolce, ali nešto tako bučno i moćno još nikada nismo čuli. (Tekst i foto: Nenad Čakić) 

Zanimljivosti s putovanja

Na turskim cestama, među ostalim ima i ograničenje na 82 km/h. Čemu baš ta dvojka i zašto ograničenje onda nije na, recimo, 83 ili neki drugi ne okrugli broj nismo uspjeli saznati. Druga zanimljivost s cesta su lažne policijske patrole. Naime, kao što se kod nas, primjerice uz auto cestu kroz Gorski Kotar, nalaze drvene konture lažnog medvjeda, tako se uz turske ceste nalaze metalne konture policijskog vozila. Na prvi pogled doista pomislite da je ispred vas policijska patrola.

Na ulaznim vratima u dvorište Plave džamije nalazi se alka omeđena lancima na visini iznad ljudske glave. Ona je prije 500 godina služila kao zapreka da se u dvorište ne može ući na konju ili devi. To me posebno nasmijalo jer sam odmah pomislio kako je Balkancima i prije 500 godina, kao i sada, bila opsesija da s prometalom, prije konjem a danas automobilom „uđu u trgovinu“.