Izložba: Štrajk labinskih rudara ubrzao raspad SFRJ?
Klub mladih “Klub 21” KuC-a “Lamparna” obilježiti će 30. obljetnicu štrajka labinskih rudara (1987.- 2017.) izložbom fotografija Borisa Cvjetanovića “Labinski rudari 1987.” u Galeriji “Lamparna”, koja se otvara 12. svibnja u 20 sati.
Štrajk rudara Istarskih ugljenokopa “Tupljak” (sljednik nekadašnje radne organizacije IU “Raša”) započeo je 8. travnja 1987. i trajao je punih 33 dana. Štrajk je započeo tako što je tog dana grupa od 85 radnika druge smjene rudnika u Tupljaku odbila sići u jamu zahtjevajući „povećanje ličnog dohotka od 100% za sve radnike uključene u proizvodnju, rješenje stambenih problema i kompenzaciju od sindikata za izgubljene sate u štrajku“. Ubrzo im se pridružuju rudari prve smjene, a sutradan i rudari Jame Labin. Od ukupno 1700 rudara u štrajku je sudjelovalo, ovisno o izvoru, njih 1000 - 1400.
Bila je to već druga obustava rada (kako se tada štrajk službeno nazivao) u godinu dana, pa se očekivalo da će se stanje opet brzo smiriti. Pogotovo zato što u samoupravno-socijalističkom sustavu bivše države, koji zbog očuvanja “bratstva i jedinstva” nije dozvoljavao društvenu polarizaciju, gotovo da nije bilo organiziranih socijalnih nemira unatoč velikoj gospodarskoj krizi.
No rudari Hrvati, Srbi, Bosanci, Kosovari,.. te ostale etničke grupe nastupali su zajedno i ovog puta nisu poslušali partijsku direktivu, već su uporno tražili ne samo povećanje svojih plaća nego i poboljšanje radnih i životnih uvjeta te smjene čelnih rukovoditelja radne organizacije. Međutim, kriza Istarskih ugljenokopa, koja je započela još krajem 60.-tih (već 1971. donesen je Zakon o supstituciji ugljenokopa u Hrvatskoj), bila je ne samo odraz gospodarske krize, uzrokovane golemim poremećajima u ekonomskom životu temeljenom na društvenom vlasništvu kojim su upravljala centralna privredno-politička rukovodstva vrlo niske stručnosti, nego i političke krize u bivšoj državi. Godinu dana ranije, u proljeće 1987. na čelo Srbije dolazi Slobodan Milošević koji na nemire i demonstracije na Kosovu odgovara serijom velikosrpskih mitinga. Strmoglavi pad izvoza, katastrofalni trgovinski deficit i otplate golemih dugova zbog investicija u ‘politički’ a ne ekonomski održive projekte, dovelo je do devalvacija dinara i drastičnog pada standarda.
S polica trgovina nestala je mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastajali su česti prekidi u procesima proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba gorivom i drugim deficitarnim proizvodima, a centralizirana vlast nije znala naći radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Osim toga, Istarskim ugljenokopima nisu pogodovali ni tadašnji trendovi u svjetskom gospodarstvu koje se sve više orijentiralo prema jeftinijoj i ekološki prihvatljivijoj nafti, a na tržištu se pojavljuje znatno jeftiniji i kvalitetniji ugljen iz Poljske, Kine,...
Iako se obustava rada odužila, nije prema štrajkašima bilo nikakve represije već se “ratovalo” isključivo verbalno na zborovima rudara koji su se održavali najčešće u prostorima današnje Gradske knjižnice Labin ili preko medija. Trideset četvtog dana od izbijanja štrajka, 11. svibnja 1987. svi su se rudari vratili na posao, dvojica rukovodilaca bili su prinuđeni da podnesu ostavke, a usvojen je i novi pravilnik prema kojem su se plaće rudara povećale za 46%, dok je omjer plaća direktora i radnika limitiran na 2:1. No kriza time nije zaustavljena i već 1988. god zatvara se labinski rudnik, a 1999. i posljednji rudnik u Hrvatskoj, onaj u Tupljaku. Jedinstvena ocjena stručnjaka jest da je štrajk labinskih rudara ubrzao raspad bivše Jugoslavije.
