Istarski kašteli: Kožljak na rubu Čepićkog polja

Koliko ima od Labina do Starog Pazina? Nekih četrdesetak kilometara? Točno, ali postoji još jedan, bliži Stari Pazin udaljen petnaestak kilometara. Ovo je početak priče o Kožljaku, koju bismo isto tako mogli početi sa zahodskom školjkom isklesanom u kamenu, okretištu za lokomotive ili nanosima snijega od dva metra.

Kožljak je smješten na rubu Čepićkog polja, između Vozilića i Šušnjevice. Proteže se u dužini od oko pet kilometara, a visinska razlika mu je dvjestotinjak metara. Gledano na stijene Učkinog masiva iz smjera Vozlića (koji se nalazi ispod šume Bukova) Kožljak počinje ispod Duge steni, nakon toga slijedi izbočeni Babran, pa prijevoj ili sedlo Prodol i na kraju stijena Šikovac ispod koje je kraj sela.

„Bazenizacija“ je zahvatila i ovak dio Labinštine: Kožljak ima sedam kuća za odmor s bazenima, a još toliko starih kuća je obnovljeno u istu svrhu, ali bez bazena. Mjesto je prvenstveno poznato po kožljanskim maškarama i Škodinom autoservisu. Na rasvjetnom stupu ispred društvenog doma, zgrade bivše škole pored koje je izgrađen vatrogasni dom, stoje vješala za Pusta, a nešto dalje je na drvetu pričvršćena goveđa lubanja i iznad nje natpis „Texas, wild Kožljak“. Pohvala maškarama.

Škodin servis vodi Aldo Jurasić, vijećnik Općine Kršan, koji je bio naš vodič po selu. U njegovom djetinjstvu željeznica je bila sastavni dio života Kožljana: imali su željezničku postaju s biljetarnicom, skladištem i vagom; iz Lupoglava do Štalija i obratno prolazile su kompozicije koje su katkad brojale šezdesetak teretnih vagona. 

„Pola stanovništva je bilo zaposleno kao podbijači, održavalo je prugu podbijajući kamenje ispod tračnica da budu čvršće. Mi smo vlakom putovali u Potpićan u školu, trgovinu ili kod liječnika. Neki put, ako je bilo hitno, vozili smo se „valterom“. To je ono vozilo koje obično vidimo u filmovima: po dva čovjeka „pumpaju“ sa svake strane i tako se kreću naprijed“, ispričao nam je Jurasić.

U postaji se promet odvijao na pet pruga, a na ulazu i izlazu na tri. Danas postoji samo jedna, kojom je vlak posljednji put prošao prije petnaestak godina. Služi još samo kao granica Parka prirode Učka u koji stupate njenim prelaskom. Iz željezničke prošlosti Kožljaka Jurasić nam je pokazao naslagane betonske pružne pragove, ostatke temelja pumpne stanice i impresivne kružne temelje okretišta za lokomotive: mašina bi se smjestila na metalnu konstrukciju koja bi je okrenula za puni krug, tako da se na prugu može vratiti okrenuta u suprotnom smjeru.

Jurasić pamti još nešto čega danas više nema: zime sa zapusima snijega visokima i do dva metra. To nam je potvrdio i Đani Burul iz Katuna. Ovaj zaseok nalazi se na dvjestotinjak metara nadmorske visine, točno ispod stijene Babran. Slikovito rečeno, kuće stoje na nožnim prstima upirući se leđima uz padinu.

„Još prije petnaestak godina znalo je s burom napadati toliko snijega da mi je bio zatrpan sav ulaz u garažu. Po tjedan dana nismo mogli autom van ili, ako vas je zateklo negdje vani,  autom do kuće. Snijeg bi nam očistili, ali onda je dolazila poledica i opet ste morali ostaviti auto niže. Zadnjih desetak godina nanese najviše do pola metra“, ispričao nam je Burul.

Iz Katuna još stotinjak metara uzbrdo dolazi se do izvora Kožljak, koji u naše vodovodne cijevi šalje najkvalitetniju vodu na Labinštini i Istri općenito.

Nešto niže na obroncima u smjeru Šušnjevice nalazi se Zagrad, ostaci srednjevjekovnog Kaštela. To je zapravo mjesto na kojemu je Kožljak nastao, ovdje se nalazila crkva i kućni broj s rednim brojem jedan.

Njene ruševine pokazao nam je Mario Valčić. „U vrijeme Austro–Ugarske ispred nje se nalazila kašetica za pisma. Bila je to za ono doba, a i danas prostrana kuća s pet soba i imala je toalet sa školjkom isklesanom od kamena“, ispričao nam je.

Zatekli smo ga u obližnjoj kući koja nosi redni broj 98, njegovoj djedovini na koju povremeno dolazi i održava je. Pokazao nam je i šternu duboku šest metara te plemićke grbove ucrtane u liticu ispod koje se Zagrad nalazi. Navodno se ispod stijene nalazi prolaz kojim se moglo pobjeći u slučaju napada na grad. Ali, Zagrad je tema koja bi zahtijevala posebnu reportažu.

U središtu Kožljaka, u svježe obnovljenoj kući za koju nitko ne bi rekao da je stara tristotinjak godina, živi 88-godišnja Romilda Gržinić, poznata kao najstarija i najiskusnija kuharica Krafifesta. Rodom je iz Čambarelića, a u Kožljak se udala s nepunih devetnaest.

„Ovo je jako dobro selo jer su ljudi složni kao rijetko gdje. Upoznala sam ljude iz raznih krajeva i znam da ljudi ovdje jedan drugog jako poštuju. Uvijek sam jako puno radila, neću se hvaliti, i uvijek sam bila poštovana“, kaže Romilda.

Krafe, po koje se kod nje svojedobno dolazilo izdaleka, naučila ju je raditi njezina nona, a ona je to znanje prenijela na unuke. Od none pamti još jedan recept: očistiti janjeći želudac, pa ga napuniti smjesom za krafe i skuhati. Poslastica se reže na kriške.

Sudjelovala je i u Narodnooslobodilačkoj borbi, jedna je od osamdeset Labinjanki koje su od Eržišća kod Nedešćine nosile hranu partizanima na Gumanac na Učki. Imala je dvanaest–trinaest godina i put je za nju bio jako naporan.

„Nisam više mogla i zato sam, kada sam u noći vidjela svjetlo u daljini, rekla: „Hvala bogu, stigli smo!“ A jedan od partizana, naših vodiča, rekao mi je: „Drugarice, nije ti ono svjetlo nego stari snijeg na mjesečini. A bio je peti mjesec“, ispričala nam je. Toliko, rekli bismo, o klimatskim promjenama.

Manje od Zagrada, ali ipak puno povijesti vidio je stari dio Kožljaka izgrađen uz obalu nekadašnjeg Čepićkog jezera. Ovdje se nalazi niz stotinjak godina starih kuća s karakterističnim baladurima. Među njima je i Stari Pazin, kompleks od sedam spojenih kuća u čije se dvorište dolazi kroz volte ispod njih. U obnovljenom dijelu živi Darko Filipaš.

„Stariji dio pripada mojoj supruzi, a mi smo od rodbine kupili i obnovili ovaj noviji dio, koji je star oko sto i pedeset godina. Kuće su tako građene jer braća su zidala jedan uz drugoga da bi uštedjela na jednom zidu“, kaže Filipaš.

Josip Jurašić pokazao nam je godinu uklesanu iznad ulaza u najstarijem dijelu: 1784. Za pretpostavit je da je tada kuća podignuta. „Prema pričanjima koja sam ja čuo u ovu kuću je prije dvjesto godina dolazio sudac iz Pazina. Vjerojatno je to razlog da se ovaj dio sela zove Stori Pazin“, rekao je Jurašić.

Stari Kožljani su zasigurno razmišljali kao stari Šumberci koji su svoj stari grad prozvali Vatikan jer je u njemu živio svećenik. Ništa neobično, tako je kasnije zubna pasta postala kalodont, a trajekt vanga. Vjerojatno i za onaj pružni valter vrijedi ista priča. (Tekst i foto: Robi Selan)