Senad Hevešević iz pakla Libije pobjegao preko Sarajeva

„Kada su počele demonstracije u Tunisu i Egiptu, s kolegama na fakultetu komentirali smo kako nema šanse da tako nešto počne i u Libiji, a kad je na Facebooku objavljen oglas da će se 17. veljače organizirati veliki protest, mi smo se tome nasmijali uvjereni da će Gadafi to začas riješiti“, rekao nam je Senad Hevešević iz Vrećari kraj Nedešćine, koji je dvije i pol godine studirao u Tripoliju, glavnom gradu Libije.    

Libiju je napustio već na početku revolucije, avionom iz Tripolija do Sarajeva i onda kopnenim putem do Vrećara, gdje živi s ocem Kemalom i majkom Nurom.

Iako je bio uvjeren da u Libiji neće biti demonstracija, kada je satelitska televizija Al Jazeera počela objavljivati prve snimke nemira iz Bengazija, Senad je shvatio da se nešto počelo događati i u Libiji, a kada je i Gadafi prvi put službeno reagirao na njihovoj državnoj televiziji, postalo je očito su protesti ozbiljni. „Međutim i tada smo mislili da nemiri neće doći do Tripolija, a slično su razmišljali i stanovnici glavnog grada. No, dva dana kasnije trgovci su masovno počeli zaključavati trgovine, ljudi su panično počeli kupovati zalihe hrane i vode, a potom su se počeli čuti prvi rafali i pucnjevi“, prisjetio se Senad svog zadnjeg tjedna u Libiji dok sam s njim razgovarao u Vrećarima.

„Budući da je Tripoli površinom veliki grad, ljudi u jednom dijelu ne znaju što se događa u drugom dijelu grada, pa su informacije uvijek kasnile dan-dva. Tada bi se pričalo o pucnjavi u nekom kvartu, kako je nekome zapaljen auto ili je netko ubijen u okršaju Gadafijevih pristaša i pobunjenika“, rekao je Hevešević, kome je u sjećanju ostalo i telekomunikacijsko rasulo kada su nemiri postali intenzivniji. „Na mobitel se u jednom trenutku moglo razgovarati neograničeno. Staviš bon od 100 ili 200 dinara i kada ih potrošiš i dalje razgovaraš. Kasnije smo, pak, mogli razgovarati samo unutar iste mreže, tako da nisam mogao nazvati nikoga od svojih, a u prekidu su bile i internetske veze.“

No, Senad je stalno bio u kontaktu s hrvatskim veleposlanstvom i ambasadom BiH i čim su osigurani letovi uzeo je najpotrebnije stvari, nešto odjeće i nekoliko knjiga, i otišao u zračnu luku Tripoli. „Na aerodromu je bio kaos, desetine tisuća ljudi, najviše egipatskih radnika, smeća na sve strane, ljudi se međusobno udaraju, policija udara njih, jedna jako kaotična situacija... Čekali smo od 9 do 18 sati i kada smo posredstvom hrvatskog veleposlanstva trebali krenuti za Maltu, stigla je obavijest da treba čekati i neke radnike iz pustinje, pa je umjesto tri planirana aviona stigao samo jedan, da bi nam onda rekli da dođemo drugi dan. I kada smo nas petorica kolega krenuli prespavati kod jednog prijatelja, naletjeli smo na kolonu ljudi koji su nam rekli da lete za Sarajevo. Upitali smo vođu puta možemo li s njima i on je rekao da stanemo u red, pa će vidjeti bude li mjesta. U pola noći smo se ukrcali u avion i u pola tri sletjeli u Sarajevo.“     

Govoreći o Gadafijevom režimu, Senad je rekao da svaki Libijac koji se bavio samo svojim poslom i nije se petljao u politiku, na svojoj koži nije osjetio represiju toga režima, ali je stalno bio prisutan strah, pa su ljudi nevoljko i spominjali Gadafijevo ime, a kamo li glasno govorili protiv njegove vlasti. „Strah je bio opravdan, jer se znalo kako se Gadafi tijekom povijesti obračunavao sa svojim neistomišljenicima i zbog toga mi studenti nismo vjerovali da u Libiji može doći do demonstracija, tim više što prosječni Libijci, koji se žele obrazovati i raditi, solidno žive. Libijci ne rade fizičke poslove, recimo na građevini, to je oduvijek bilo rezervirano za Egipćane, a posljednje vrijeme fizički radnici su dolazili i iz Turske, Bangladeša, Pakistana i drugih država. Libijci su uglavnom bili direktori i šefovi i solidno su živjeli, ali očito su osjetili potrebu i za većom demokracijom.“

Senad se nada da će nakon Gadafijeva pada Libija ostati stabilna država, ali ne isključuje i mogućnost njezina raspada. Najgori scenarij, da Libijom zavladaju islamski fundamentalisti, prema Senadu je najmanje ostvariv: „U Libiji toga nikada nije bilo i Gadafijevo spominjane Al Kaide je bio običan spin kojim je htio pridobiti neke zapadne saveznike“.

Tijekom dvije i pol godine, koliko je proveo u Libiji, Senad je Gadafija vidio dvaput „u živo“. Prvi put u Bengaziju prije godinu dana, a zadnji put tri dana prije izbijanja nereda na jednoj znanstvenoj konferenciji kojoj je Gadafi bio pokrovitelj.

Senad je u Tripoliju bio na Fakultetu islamskog misionarstva, a u prve dvije godine učio je jezike, pa je sada jedan od rijetkih Istrana koji zna arapski jezik. To mu može biti od velike koristi ako u Hrvatsku, naročito u turistički sektor, počne dolaziti arapski kapital, a sa svojim znanjem sigurno će biti zanimljiv i hrvatskim kompanijama koje grade u arapskom svijetu. U Libiju se više ne namjerava vratiti, pa će studij nastaviti u nekoj drugoj zemlji. (Nenad Čakić)