Za slučaj Dajla krivi država i svećenici koji su duhovni rad pretvorili u biznis
Slučaj Dajla nije ujedinio samo istarske svećenike, koji su unisono stali uz svog biskupa Milovana, već i Istrane različitih ideoloških opredjeljenja, pa i stari ljevičari poput Milana Rakovca sada govore o „junačkom jedinstvu istarskog svećenstva“.
U navali probuđenog lokalpatrotizma u drugi plan je pala činjenica da su popovi zemljište darovano (ili vraćeno) od države prodavali privatnim tvrtkama i da su se poljoprivredna zemljišta pretvarala u građevinska kako bi prilikom prodaje postigla veću cijenu, što su inače teme o kojima se u medijima u nekim drugim slučajevima govori u sasvim drugačijem kontekstu.
Ključno pitanje u čitavom slučaju glasi: Je li talijanska država obeštetila Benediktince za istarsku imovinu koju im je nakon 1945. godine oduzela jugoslavenska komunistička vlast? Naime, imovina državljana Italije, oduzeta poslijeratnim zakonima o nacionalizaciji ne može se tretirati kao ostala nacionalizirana imovina na području bivše Jugoslavije, jer je Jugoslavija tu imovinu platila Italiji, dio kao kompenzaciju za ratnu odštetu koju je Italija kao poražena u ratu bila dužna platiti Jugoslaviji, a dio je plaćen u dolarima. Stoga se može reći da je imovina Benediktinaca u Istri, za razliku od druge nacionalizirane imovine Katoličke crkve u Hrvatskoj, pošteno plaćena.
Prema tome nije bilo nikakvog razloga da se ta imovina 1999. godine ponovo vraća crkvi, jer su te nekretnine bile u vlasništvu Republike Hrvatske, kao jedne od sedam pravnih slijednica SFR Jugoslavije. Onaj tko je potpisao da se ta imovina može vratiti Katoličkoj crkvi oštetio je državu više nego Polančec u svim aferama zajedno i to je slučaj za Državno odvjetništvo.
No, ako to sve nije točno, i ako je Republika Hrvatska ugovorom sa Svetom stolicom te nekretnine ipak trebala vratiti Katoličkoj crkvi, onda je slučaj Dajla isključivo unutarcrkveno pitanje, jer imovina nije vraćena ni župi Dajla, ni Porečko-pulskoj biskupiji, već Katoličkoj crkvi, koja svojim nekretninama gospodari poput neke globalne kompanije.
Do ovog slučaja sigurno ne bi došlo da država 1999. crkvi nije vratila nešto što, čini se, nije smjela, ali ni da istarski svećenici s tom darovanom imovinom potom nisu počeli raditi biznise, koji se niti malo ni priliče jednoj duhovnoj organizaciji. (Nenad Čakić)
