Tužne ljudske sudbine beskućnika u pulskom prenoćištu: 'I po četiri dana nisam okusio mrvu kruha'

Sve je više ljudi u Prenoćištu za beskućnike Rachem u Puli. Od radnika iz ‘Đure Đakovića’ do akademskog slikara. Zajedničko je svima da nemaju svoj dom. Novinarka 24 sata Dijana Marić razgovarala je s njima...

Četiri godine živio sam u automobilu. Nisam imao kud. Jeo sam i kopajući po kantama. Nije me sramota priznati, počinje Anto Š. M. (60), koji živi u prenoćištu za beskućnike Rachem u Puli.

Naša ekipa, piše Marić, stigla je baš prije večere. Svi korisnici okupili su se šutke oko toplog obroka, koji ih čeka svaku večer. Anto je jedan od njih. On je bio i posljednji stanar pulskog samačkog doma Uljanik standard, kad su stanari morali izaći. Doselio se, priča nam, u Istru iz Slavonije. I kaže da ima 36 godina radnog staža. Dok mu naviru sjećanja o teškom životu, rukom dotiče krunicu koja mu visi oko vrata. Kaže da ga je Bog mnogo puta sačuvao. U prenoćištu mu je dobro. Ima hranu i topli krevet.

- Ne sramim se više ničega. Bio sam 36 godina monter 'Đure Đakovića', po terenima, i obišao sam gotovo cijelu Europu. Bilo je dobro. Bio sam oženjen. Imam sina, koji ima 20 godina i nismo baš u kontaktu. Stjecajem okolnosti razveo sam se i bilo je pošteno da me ona isplatila za četvrtinu naše kuće, za sve što sam uložio. Ali ništa. Ostao sam sam i snalazio sam se kako sam znao i umio. Od prijatelja sam dobio automobil i u njemu živio četiri godine. Spavao sam u njemu na jednom parkiralištu. Imao sam najveće dvorište kad bih se ujutro probudio. Auto je kroz godine istrunuo, pa sam ga odvezao na otpad i onda je počelo spavanje po parkovima. Jeo sam pljesnivi kruh, pola sendviča nađenog u kanti - iznosi šokantne detalje teškog života. On je u invalidskoj mirovini nakon ugrađena tri stenta, a mirovina mu iznosi, tvrdi, oko 400 eura. Od toga ne može živjeti niti naći stan u podstanarstvu. U Istri, točnije - u najvećem istarskom gradu Puli, najam stana košta i 700-800 eura, pišu 24 sata.

Teška sudbina

U prenoćište za beskućnike Anto je došao u svibnju prošle godine. Nije više izdržao vani, na cesti ili snalazeći se za prenoćište

- Kad sam se razveo od supruge, otišao sam u Međugorje, očajan. Stao sam pred Gospin kip i izmolio da je izbacim iz glave i iz srca. Poslije toga bio sam puno smireniji. Teško je bilo pokucati na vrata prenoćišta, ali morao sam. Ovdje spavam s osam ljudi. Nije jednostavno, ali imam topli krevet i topli obrok. Želio bi imati jednog dana svoj mali prostor, svoj stančić, da budem u miru. Možda i dočekam. Najdulje što nisam jeo je četiri dana. Nisam ni 'krušne mrve' imao za staviti usta. Ovdje sam prihvaćen i nisam više gladan - emotivno je ispričao. Potreba za krevetima u prenoćištu sve je veća. Tako kaže voditeljica Varja Bastiančić.

- U ovaj prostor ušli smo, među ostalim, i zato što nam se jako povećao broj korisnika, a na staroj adresi nije više bilo moguće smjestiti sve u najboljim uvjetima. Na staroj adresi imali smo 17 kreveta, a danas je na noćenju u prihvatilištu 30 ljudi. Uvjete smo puno poboljšali. Otvaramo radnim danom u 14 sati i korisnici mogu biti u prostoru do drugog dana ujutro, kad izlaze, i navečer se vraćaju. Imamo ljude koji su od prvog dana nakon otvaranja kod nas. Neki od njih maju liječničku potvrdu da su radno nesposobni, a imamo i ljude s užasno malim mirovinama od kojih, nažalost, ne mogu živjeti. Neki od njih na pragu su starosti, pa ih i ne čeka neka svjetlija budućnost. Ima ih koji imaju i svoju obitelj, ali su obiteljski odnosi narušeni, pa nemaju kamo. Oko 80 posto korisnika nema obitelj - kaže Varja, koja 21 godinu brine o ljudima svih profila.

Radila je i s ovisnicima, a godinama i u zatvorima, gdje je pripremala zatvorenike za izlazak na slobodu. Najljepši trenuci u životu su joj oni kad se ljudi na kraju uspiju snaći u životu, odu iz beskućništva, pronađu posao, ožene se, ili udaju, te osnuju obitelj.

S. P. (59) iz Pule u prenoćištu je pet mjeseci. U mirovini je, koja je mala.

- Živio sam u Njemačkoj i, kad je rat počeo, došao sam u Hrvatsku na ratište, u Dalmaciju. Bio sam pješadija, tenkist, sve što je trebalo. Branio sam zemlju jer sam tako osjećao. Mirovina mi je oko 700 eura, ali imam kredit 208 eura, koji sam digao za neke potrebe. Ostane mi 500 eura. Gdje je novac za podstanarstvo, režije, hranu? Kako da živim dostojanstveno na taj način? Razveo sam se i, iskreno, najbolje mi je kad sam sam. Kad su bile kune, moglo se nekako. Ali kad se sad to pretvorilo u eure i cijene svega otišle u nebesa, moj život je stao - iskreno kaže novinarki 24 sata.

Ima i sina, koji živi s majkom. Kaže da mu u prihvatilištu nije teško, ali bi volio imati svoja četiri zida. Dijabetičar je i četiri puta na dan mora sam sebi dati inzulin. Barem dok je u prihvatilištu, inzulin je smješten u hladnjaku.

'Samo želim svoj kutak'

- Kad se probudim, u 7.15 sati, idem do grada. Popijem kavu. Imam i prijatelja kod kojih znam otići na nekoliko sati. Imam i dvije sestre i brata, pa i k njima malo odem. Kako da mi oni pomognu kad ni oni nemaju dovoljno? U prihvatilištu imam doručak i večeru. Ljeti je super jer mogu cijeli dan biti na moru, ali zimi je prehladno satima boraviti vani - dodao je.

Sve beskućnike dijeli ista sudbina i ista želja. Imati svoj kutak, komad kruha. I ništa više.

- Nadam se da ću to doživjeti. Svoj kutak, pa makar on imao 15 kvadrata. Mirovina, dok je bila u kunama, bila je odlična. Kad sam otišao u mirovinu, kutija cigareta bila je 4 kune. Za 20 kuna mogao si kupiti cigare i popiti 4 piva. A danas je sve prošlost. Busamo se u prsa da smo ušli u Europu, ali smo najbjedniji. S Bugarima i Rumunjima. Čak i oni imaju bolji standard. Previše mi trpimo, a ništa ne poduzimamo - objašnjava gledajući u pod.

Ubacuje se u razgovor J. M. (60), akademski slikar. Cijeli život bavio se planinarenjem i biciklizmom, pa kaže, puca od zdravlja.

- Nisam u mirovini. Ne osjećam se kao umirovljenik jer sam, hvala Bogu, dobrog zdravlja. Radio sam gdje god je trebalo. Radio sam uglavnom na sitotisku, a neko vrijeme i u industriji kao tehnički direktor za vizualne komunikacije. I danas na autocestama diljem zemlje i inozemstva gledam prometne znakove na kojima sam i ja radio. Kad mi je preminula žena i kad sam djecu osposobio za vlastiti život, meni je krenulo nizbrdo. Kredit, dugovi... Sve znate. Neću kod djece jer oni imaju svoj život. Oni niti ne znaju da živim u prihvatilištu za beskućnike. I ne trebaju znati. I dalje slikam i snalazim se nekako prodajući ih turistima ljeti. Ljubitelja umjetnosti uvijek je bilo i bit će. Neke obitelji naruče da oslikam zidove soba njihove djece. To su povremeni i privremeni poslovi. Slobodni sam umjetnik. Nemam stalna primanja. U prihvatilištu sam više od godinu dana. Imam hranu i krevet. Svoju čašu koja me čeka. Volio bih pronaći posao noćnog čuvara i onda bih imao svoj euro. I izašao bih iz prihvatilišta - ispričao je dio svoje teške sudbine.

U kutu velikog stola sjedi plava tiha žena umorna izgleda. Gleda ispred sebe. Priđemo joj. Kaže da ima 34 godine. D. B. je u prihvatilištu gotovo dvije godine. Iz Pule je.

- Meni je super u prihvatilištu i ljudi su jako pristojni i dragi. Drago mi je da postoji ovakvo mjesto i da se ljudi ne smrzavaju ispod kakvog mosta ili u parku. Prije nego što sam završila tu gdje jesam, živjela sam s dečkom. Premlatio me. Otišla sam. Nisam imala kamo, pa sam završila u prihvatilištu. Radila sam kao konobarica, ali su se pojavili veći problemi sa zdravljem i bez posla sam ostala prije 4-5 godina. Majka mi je umrla, a s ocem nisam u dobrim odnosima. Završila sam za kozmetičarku, ali bih voljela raditi kao čistačica. Želim biti svoj čovjek. Najteže mi pada što nisam sa sinom. Imam sina od 10 godina, koji živi s ocem. Razvedena sam. Vidim ga za blagdane i njegov rođendan, ali želim gledati kako raste i želim znati što voli i što ga čini sretnim. I zato bih voljela pronaći posao i imati pristojnu plaću kako bih unajmila stan i bila sa svojim sinom - iskreno je rekla na kraju novinarki 24 sata Dijani Marić.