Ivan Jakovčić 20 godina na čelu stranke: Prednost ili slabost IDS-a?
Ivan Jakovčić je 7. srpnja proslavio obljetnicu kakvom se malo svjetskih političara može pohvaliti – 20 godina na čelu stranke. Jakovčić je već nakon Račanove smrti postao najdugovječniji hrvatski politički lider, a sada je svoje predsjednikovanje najjačom istarskom i jednom od šest-sedam najjačih hrvatskih stranaka zaokružio na impresivnih 20 godina. U ta dva desetljeća HDZ je promijenio tri predsjednika, SDP dva, HNS tri, HSS četiri, HSP tri, HSLS pet…
Prigodna konferencija za tisak održana je na istom mjestu gdje je 7. srpnja 1991. godine održan Prvi Sabor IDS-a na kojem je Ivan Jakovčić prvi put izabran za predsjednika stranke – u Maloj sali restorana hotela Belveder u Medulinu. Među gostima Jakovčić je posebno istaknuo Emilija Milana Uljančića, tadašnjeg predsjednika IDS-ove podružnice u Poreču, koji je Jakovčića učlanio u stranku i kasnije ga predložio za predsjednika.
VEŠTIT ZA UČLANJENJE
U prigodnom govoru u povodu obljetnice Jakovčić se najprije zahvalio svim sadašnjim i bivšim IDS-ovcima, koji su dali svoj doprinos stranci, a onda se prisjetio svog učlanjenja u IDS. Sve je počelo u prosincu 1990. godine na jednoj večeri sa Željkom Burićem i Pinom Živolićem, koji su već bili članovi IDS-a, te su mladom Jakovčiću, kao uspješnom privatnom poduzetniku, predložili da se učlani u IDS i kandidira za predsjednika, budući da je stranka u to vrijeme, zbog unutarnjih podjela i svađa, bila pred raspadom.
„Dva tjedna kasnije, kada sam saznao da je Milan Uljančić predsjednik IDS-a u Poreču, u ulici u kojoj i danas stanujem vidio sam Milana i povikao: Barba Milan! Barba Milan! Nije me čuo pa sam potrčao za njim i rekao mu da bih htio postati član IDS-a, ali da mi prije donese Statut i programsku deklaraciju stranke. Ma ča ti ro rabi, to su naši ljudi, to je naša stranka, zajno moraš dojti unutra, rekao mi je on na to“, prisjetio se tih događaja Jakovčić, koji je član IDS-a službeno postao 19. siječnja 1991. godine. „Član sam postao na Skupštini podružnice Poreč i to mi je bilo toliko važno da sam specijalno za tu prigodu kupio novi veštit“, rekao je.
Budući da se njegova obljetnica poklopila sa završetkom hrvatskih pregovora o pristupanju EU, Jakovčić nije propustio reći kako je već u svom prvom govoru, nakon što je izabran za predsjednika stranke, govorio o Europi, ekologiji, demokraciji, multietičnosti i drugim europskim vrijednostima.
„Nakon toliko godina sporenja za europske vrijednosti na kraju će, mnogo kasnije nego što smo snivali, Hrvatska postati članica EU. IDS je stranka koja od svog osnutka govori o Europi i europskim vrijednostima. Do današnjeg dana smo na tim pozicijama, a članstvom u EU pruža nam se ključna prilika za ostvarenje onoga što je temelj naše stranke i stranačke deklaracije, a to je regionalna autonomija Istre. Uostalom, zbog toga je IDS i osnovan, oko toga nema rasprave i to je cilj koji većina građana Istre želi“, rekao je Jakovčić.
USPOREDBE S GADAFIJEM
Je li činjenica što neka stranka puna dva desetljeća ima istog predsjednika njezina prednost ili slabost? Kada smo vijest o Jakovčićevoj obljetnici objavili na našem portalu mnogi su je čitatelji zlurado komentirali. Bilo je tu i ponešto sarkazma i ironije, a nisu manjkale ni usporedbe s Fidelom Castrom i Moamerom Gadafijem. Neki su se otvoreno zapitali kolika je kadrovska snaga stranke koja u 20 godina nije uspjela iznjedriti više od jednog lidera.
Ovako čvrsto liderstvo, naravno, ima i svojih dobrih i loših strana. Loše je što je sva logistika i stranačka infrastruktura u IDS-u podređena isključivo jednom čovjeku. IDS formalno ima petoricu potpredsjednika, ali niti jedan od njih nije dovoljno karizmatičan da u nekom kritičnom trenutku može preuzeti vođenje stranke (Kajin ima karizmu, ali ne vjerujem da bi bio sposoban voditi jednu stranku). Što da se, ne daj Bože, Jakovčiću nešto dogodi? Bili stranka uopće preživjela takav šok ili bi se raspala na nekoliko novih stranaka?
No, s druge strane, ovakva dugovječnost na čelu stranke nije strana ni zapadnim demokracijama (Margaret Thatcher). U modernim političkim strankama predsjednici u pravilu vladaju strankama do prvog izbornog poraza. Budući da Nino još nikada nije izgubio izbore, sasvim je legitimno da je i dalje na čelu IDS-a. To pravilo vrijedi i u Hrvatskoj. Izuzetak je bio jedino pokojni Ivica Račan, koji je na čelu SDP-a ostao i nakon poraza 2003. godine. Uvjeren sam da bi Račan i danas bio na čelu stranke, da ga u tome nije spriječila smrt. Stoga, ako je promjena lidera svakih nekoliko godina jedan od kriterija demokratičnosti neke stranke, onda je SDP još gori od IDS-a.
U HSLS-u iz 90-ih godina su, pak, otišli u drugu krajnost pa ih je silna količina lidera, koje su imali, na kraju „koštala glave“. Stoga nije dobro ni kad stranka ima previše „šefova“.
Od hrvatskih stranačkih prvaka Jakovčić se razlikuje po još jednoj osobini – on je jedini (ili jedan od rijetkih) koji nikada nije bio najpopularniji član svoje stranke. Prije je to bio Luciano Delbianco, a sada je Kajin. Sličan primjer nisam pronašao ni u jednoj drugoj stranci. (Tekst i foto: Nenad Čakić)
