Mislim da su svi ušli u zonu komfora. Biti će stoga i igračkih promjena. Definitivno.

Rođeni Banjolac, a sadašnji Puležan Goran Mihovilović sinonim je za mali nogomet i futsal u čitavoj Istri, ali i šire. Marljivi tajnik pulskog prvoligaša Stanoinvest Futsal Pule i ‘katica za sve’ malonogometnog turnira ‘Moja ulica moja ekipa’ tijekom prosinca gotovo da stanuje u Domu sportova Mate Parlov, a posao koji radi sa svojim kolegama i suradnicima u najmanju bi se ruku moglo nazvati fantastičnim. ‘Ulica’ je jednostavno mjesto na kojem morate biti u Puli u prosincu.

- Cijelo vrijeme govorim da sam ljut što mi nisu krevet stavili, da nanka ne gren doma, ha ha. Ulica čak više nije ni turnir nego je postao društveni događaj sa dvije i pol tisuće ljudi u finalnom danu. Ljudi se dođu vidjeti i mislim da smo s time postigli izvanrednu stvar. Nisam siguran da postoji još jedan takav turnir gdje se natječe čak pet kategorija, od kojih su tri potpuno besplatne i preko 150 ekipa što daje oko tri tisuće igrača i preko dvadeset tisuća posjetitelja u dvorani tijekom prosinca, kaže o ovogodišnjim postignućima Mihovilović. 

Iako je od prvog turnira prošlo punih 35 godina, interes za mali nogomet u Puli ne jenjava. Dapače, organizatori uspijevaju okupiti veliki broj momčadi s područja cijele Istre.

- Drago mi je da imamo petnaestak novih ekipa. Tu nas očito ‘drži na životu’ centralna Istra, gdje nam se prijavljuje najviše ekipa. Kvaliteta je posljednjih godina više-manje ujednačena. Kada nema prvoligaških igrača onda je to jedna prava slika, a mislim da smo ove godine imali tri, četiri prave mlade ekipe. Jedna je Yanmari, koja je stigla do polufinala, Signal Sistem Klinci stvarno jako zanimljivi i primjerice Good Fellas. Oduševili su me jer igraju pravi ulični mali nogomet te mislim da daju neku budućnost turniru. Posebno sam ponosan na početak ženskog turnira i vjerujem da će idućih godina i tu biti još veći interes. Cure su pokazale lijep nogomet, a i publika je ostala u dvorani i ispratila finale, dodaje Mihovilović. 

Nezadovoljstvo koje smo tijekom razgovora osjetili bilo je vezano uz financijsku podršku nadležnih institucija. Nakon devet godina, koliko sudjeluje u organizaciji turnira, stvari nikako da se u tom dijelu pomaknu s mrtve točke.

- Ma ono što dobijemo od javnog novca jedva nam je dovoljno da platimo dvoranu. Samo za primjer, ‘Kutija šibica’ je u proračunu Grada Zagreba sa 120 tisuća eura plus Turistička zajednica i sve plaćene dvorane. Mi dobijemo deset i toliko platimo dvoranu, pa nam ništa ne ostane za organizacijske stvari. S koliko participiramo u budžetu Turističke zajednice naprama nekim drugim manifestacijama bolje da ni ne spominjem, kaže Mihovilović.

Slična je situacija kaže i sa pulskim prvoligašem Stanoinvest Futsal Pulom. U sedam godina klub je iz nule stigao do zavidnenacikonalne razine, a trofeji svake godine pristižu u klupske vitrine. Što je tajna uspjeha ovog sportskog kolektiva, upitali smo.

- Prvenstveno što imamo vrhunskog sponzora koji naprosto prati naše želje. Mi smo imali svoj cilj, a on je s nama bio od početka. Osnovna stvar za ozbiljan sport je novac. Možeš imat znanja, talenta, volje ali bez novaca nažalost ništa to ne vrijedi. Hrvatska po kvaliteti trenutno ima četvrtu najbolju ligu u Europi, a Stanoinvest Futsal Pula je unutar tri najjača proračuna u našoj zemlji. Potpuno smo profesionalni, s pet ljudi u trenerskom kadru seniorske momčadi, plus fizioterapeuta, nutricionistu te 14 igrača pod ugovorima. Mislim da smo napravili genijalnu priču, jer ne postoji u Europi klub gdje iz istog grada igra toliko igrača na tako visokoj razini. Mi smo se nekako držali tog temelja i na tome gradili priču, kaže tajnik kluba.

Istra je postala regija vrlo komotnih ljudi

Ideja da se dostignu čak i europske visine tinjala je tek među nekolicinom entuzijasta koji su gradili tu priču, iako je Pula u tom trenutku bila nova točka na hrvatskoj futsal karti.

- Ja sam vjerovao, jer sam još kad smo kretali govorio kako će jednog dana Liga prvaka doći u Pulu. Mnogi su mi govorili i pisali po Facebooku da sam lud - psihijatrijski slučaj, ali ja sam imao dojam da imamo nešto u sebi. U principu ja živim za klub i trudim se biti 24 sata u tome, od pronalaženja financijskih sredstava do pregovora s menadžerima i slaganja igračkog kadra. Samo ako si jako unutra možeš to raditi na ovoj razini, a i mnogo je ljudi vjerovalo u nas. Nekad se jednostavno neke stvari poklope, a nekad te i sreća nagradi, dodaje Mihovilović.

Ovogodišnje jesenska polusezona međutim nije pratila dosadašnje fantastične rezultate te je klub kraj godine dočekao u sredini ljestvice, a posljedica toga bila je i promjena trenera.

- Mislim da su svi ušli u zonu komfora. Plaća ide, sve je lijepo uredno i nitko nas ne dira. No s prošlim domaćim porazom protiv Squarea to je završilo. Ovo je profesionalni sport, a tu se stvari mijenjaju kada nešto ne štima. Tako da će osim trenerskog, biti promjena i u igračkom kadru. Definitivno, kaže Mihovilović.

Malo je neuobičajeno da s obzirom na takav turnir u regiji te tako uspješnog prvoligaša nema još malonogometnih klubova koji bi se i službeno natjecali u prvenstvu.

- Bilo je nekoliko pokušaja, ali klubovi velikog nogometa nisu bili naklonjeni takvim idejama. Primjerice u Dalmaciji ima više registriranih nogometaša u malom od velikog nogometa. Kod nas imamo tri razine problema - spomenuti stav klubova velikog nogometa, činjenica da je Istra kao sredina postala regija vrlo komotnih ljudi. Sve je manje onih koji su spremni raditi za društvo bez da za to traže novac. A najveći ‘umjetnici’ u istarskom sportu su ti ljudi koji rade iza klubova. Treća stvar je volja ovdašnjih subjekata da odvoje novac za takve stvari. Mi smo se nažalost pretvorili u molitelje i često se osjećaš jadno. Mi nismo uredili financiranje sporta na ozbiljnoj razini i kako ćemo te ljude valorizirati u društvu. Kada bismo takve ljude istaknuli bez obzira radi li se o sportu, kulturi ili nekom drugom društveno korisnom aktivnošću, onda bi ih bilo i puno više, razmišljanja je Goran Mihovilović.