Sve Cuccurinove priče imaju lijepi početak

Kada je Plinio Cuccurin 2004. godine žiteljima Općine Bale predložio osnivanje tvrtke Mon Perin, koja bi upravljala zemljištem uz more, a čiji bi dioničari, po uzoru na Tvornicu duhana Rovinj bili žitelji općine, veliki dio istarske javnosti bio je oduševljen idejom. Privlačnost projekta dodatno su potencirale usporedbe s TDR-om, čiju je pretvorbu također osmislio Cuccurin. Nakon što je od svojih radnika napravio milijunaše, sada će isto napraviti i od svojih sugrađana, klicali su njegovi poklonici, i priča o Mon Perinu počela se valjati po najutjecajnijim hrvatskim medijima.

Dobar marketing u startu je privukao 742 osnivača, a uskoro je Mon Perin d.o.o. imao 928 udjeličara s temeljnim kapitalom od 31 milijun kuna. No, nakon što je Christian Bruno Galić, novinar Glasa Istre, objavio tekst o nezadovoljnim udjeličarima, razotkrila se i druga strana medalje ove priče. Cuccurin je u šturim odgovorima Galiću (kojima je prethodio incident kada je skoro došlo do fizičkog obračuna između njih dvojice) priznao da je 50 udjeličara, nezadovoljnih dinamikom rasta tvrtke, doista prodalo svoje udjele, a najzanimljivije je da je kupac tih udjela tvrtka Carsi d.o.o. sa sjedištem na adresi u kojoj žive roditelji Plinija Cuccurina. Cuccurin je novinaru izbjegao objašnjenje ove veze, ali mu je priznao da ja tvrtka Carsi sa 4,98 posto udjela drugi najveći udjeličar tvrtke Mon Perin. Prvi je Općina Bale sa 14,84 posto.

Usporedba Mon Perina s TDR-om, odnosno Adrisom ovime je dobila i svoju proširenu verziju. Naime, sličnost svih Cuccurinovih projekta je što sve te priče imaju lijepi početak. Naime, i Adris i Mon Perin, i naposljetku Ladonja kao politički projekt, izrazito su privlačni i marketinški atraktivni. Tako je bilo i kada je TDR 1990. krenuo u pretvorbu (uz Slobodnu Dalmaciju jedina tvrtka u Hrvatskoj koja je pretvorena po Markovićevom modelu, s time što je pretvorba Slobodne kasnije poništena).

U eri sveopće tajkunizacije priča o pretvorbi Tvornice duhana Rovinj zvučala je gotovo utopijski. Radničko dioničarstvo (Edvard Kardelj mora da se slavodobitno smješkao na nebu) u Rovinju je doživjelo svoju praktičnu primjenu. Djelatnici TDR-a mogli su kupovati dionice po 50 njemačkih maraka, pa je svaki radnik, koji je primjerice kupio paket od 100 dionica za njih u to vrijeme morao platiti 5 tisuća DEM. Danas tih sto dionica vrijedi gotovo dva milijuna kuna, i neki su radnici doista postali milijunaši, ali se često prešućuje podatak da je najveći broj radnika, zbog tadašnjih malih plaća, prodao većinu svojih dionica. Najveći kupci bili su Ante Vlahović i Plinio Cuccurin. Cuccurin danas u Adrisu ima 7,5 posto vlasničkih i 12,5 posto upravljačkih dionica, pa zajedno s Vlahovićem i njihovim partnerima iz Zagreba kontrolira većinski paket Adris Grupe. Ironično je da su „samoupravljači“ Vlahović i Cuccurin na kraju izrasli u najveće hrvatske tajkune, čije bogatstvo vrijedi više od imovine Kutle, Gucića i ostalih omraženih tajkuna zajedno.      

Priča s TDR-om započela je kao lijepa priča o radničkom dioničarstvu, a završila je kao još jedna priča o hrvatskim tajkunima. Nažalost, najnovije informacije o Mon Perinu upućuju na to da bi ova priča, koja je također imala lijepi početak (o građanima općine koji postaju dioničari općinske firme), na kraju mogla završiti kao priča o bogatim vlasnicima najvećih prirodnih resursa Općine Bale.

Stoga se teško oteti dojmu da je i projekt Ladonja osmišljen po istom modelu. I priča o Ladonji je počela lijepo kao i prethodne priče. U TDR-u smo imali radničko dioničarstvo, u Mon Perinu građane kao dioničare, a Ladonja se u početku prodavala kao alternativa političkim strankama i uspješan model neposredne demokracije. Kandidat za župana biran je na predizborima, a kada je udruga građana postala politička stranka, čak nije izabran ni njezin predsjednik, kako bi se javnosti uputila poruka kako Ladonja nije liderska stranka, poput svih ostalih, već udruga ravnopravnih članova, koji maltene funkcioniraju po modelu izraelskih Kibuca.

Projekt radničkog dioničarstva TDR-a na kraju je iznjedrio megatajkuna Cuccurina, projekt građanskog dioničartva Mon Perina po svemu sudeći ide prema veleposjedniku Cuccurinu, pa me strah ni pomisliti u što bi se razvio politički projekt Ladonja kada bi mu, kojim slučajem, građani na izborima dali toliko povjerenje da bi sudbina Istre bila u njihovim (pardon njegovim) rukama. (Eleonora Vlačić)